SKVRČENA SVJETLOST

Poginulim dečkima koji su prije 20 jeseni ubijeni u zasjedi na Trokutu kod Novske

Joža Prudeus
prigušujem svoju tihu svjetlost skvrčenu
u nepomičnu sjenu na zaslonu

uvečer zalegoše da bi ujutro
prošlo odonda jutra i jutra

i jedno od njih je sutra

sjećamo li se u kojem bjesmo zaklonu kada su momci odoka
bili na oku pijanim suludim ludim bezumnim
shvaćate li luđaci goropadni
o goro padni na spomen
po rakiji i psovci bazdili
još dopola nisu otpili
dok su desetoricu pogodili

i deset puta više
mislim malene kćeri sinove
sestre očeve matere
rodbinu prijatelje
i znance niti ne brojim

umjesto u polje plodonosno
zrno smrtonosno
i dok su tisuće tisuća starica i zaručnica
i netom udanih mladica
s isto toliko krunica kako bi ovo spriječili
večerima ponavljali
ne uvedi nas u napast
kako mi otpuštamo dužnicima svojim
sada i na čas smrti naše amen

kamen je prsnuo
kada je pijandura prasnula smrtonosnu kišu prema momcima

ma gdje može duša
nakon tog jesenskog krvavog pirovanja
maramica svilenica lepršala mala
sitno kolo okolo vezeno
uz dugmetaru prebirali prsti koljača

spodobe kojima su od biča mržnje
prsnule žile u bjeloočnici
sutra ujutro će se mirno probuditi umiti
ruke su oprali kada su poklali

sutra ujutro će muževi
koji su kao momci s ovim momcima razrede
naprasno prekinuli otići tamo
ja ću samo fratrima na misu zadušnicu
pružimo mir jedni drugima
mir tebi mir tebi
mir tebi
mir vama

a oni meni
a oni nama i dan današnjeg dana
mater ustašku meni
mojoj materi koja je točno dvadeset godina
prije ovoga otišla
i sada u nebu s ovim još uvijek dečkima
jer mrtvi ne stare

jedino su bešćutni
razvidno ishalapljeli mudraci
izmislili zločinima zastare

moje je trajanje kratkotrajno
ali zaborav ni slučajno

ps na moje oproštam oni odgovaraju ma nema bre na čemu