LADICA SRAMOTE

piše: Sonja Breljak
Znam kako danas mnogima nije lako. O, još kako dobro znam. I puno je onih koji nemaju ili imaju manje od potrebnog. No, slučaj o kojemu pišem, posve  je poseban. Baš poseban jer je tako tipičan, na žalost vrlo tipičan za ovo naše vrijeme nehaja i nemara za druge, za prilike u Hrvatskoj, za nas sve, svakodnevnim materijalizimom, pomalo okamenjena, neosjetljiva …ili barem manje osjetljiva …srca.
Pismo smo dobili 19. kolovoza. Stiglo iz Vukovara, tog našeg po svemu, posebnog grada. Teško je to i nazvati pismom. Riječ je o kratkoj poruci sljedeće sadržine:  Poštovani, smijem li Vam poslati jednu molbu za pomoć? Hvala …pa još u dnu i ime pošiljateljice iz Vukovara. Eh, čudili se, dakako …pa tko …samo onaj nesvikao pitati i moliti …tko još traži dozvolu poslati molbu?!

Pošiljateljici iz Vukovara, odgovorismo kratko kako smo mi elektronska novina te na žalost, nemamo mogućnost objave cjelovite molbe za pomoć jer bi u tom slučaju samo time .jer toliko toga ima …bile ispunjene sve naše stranice.

A pisati …poslati molbu za pomoć (pa i nama), tko to kome može zabraniti! Eto! Na sve naše napisano dobismo tek kratak odgovor: –Hvala. Ne bih vas opterećivala svojim problemima. I potom muk. Tišina. Ni slova više.

Puno sam puta u danima iza, otvorila tih nekoliko redaka, posebno onih prvih:

–Poštovani, smijem li vam poslati jednu molbu za pomoć …pa odbijanje, povlačenje u redovima: –Ne bih vas opterećivala svojim problemima …Tih nekoliko redaka što odišu skromnošću, brigom, tugom …zavrijediše naš kratki elektronski upit, poslan u Vukovar s početka rujna: -Niste nam poslali vašu molbu, čekamo… Šaljite, nikad se ne zna zašto je nešto dobro,

Tako nam stiže pismo , o Bože, još kakvo pismo …svako njegovo slovo, redak …boli, stvarno boli želudac, peku oči. Piše nam Vukovarka, majka dvoje djece …na bolovanju, suprug tri godine bez posla.

–Znam da je danas takva situacija da svaka obitelj može pisati molbu za pomoć ali ja jednostavno trenutno nemam drugog izbora. Toliko mi je neugodno pisati o svojim problemima da evo ne znam ni kako početi. Suprug mi je nezaposlen bit će skoro ako već i nije tri godine, prestaneš brojati nakon nekog vremena ali ja sam bila zaposlena u sportskoj kladionici pa smo živjeli mogu reći normalnim životom. Sa bolovanjem moja su se primanja drastično smanjila nismo više mogli plaćati kredit, kartice, racune što se gomilaju, ovrhe su me zatrpale, ne znam ni sama više koliko ih imam. Računi su nam blokirani već više od godinu i pol, prijete mi svim i svačim, uzimanjem stvari, tužbama, kaznenim prijavama …

…piše tako mlada majka jednog odraslog sina i malog, bolesnog dječačiča kojemu treba ljekarska njega, rehabilitacija koja košta ….sve košta!

–Ima toliko dana da nemamo ni za kruh a o računima koji se moraju podmiriti kao što su struja i voda jer ti ako ih ne podmiriš dođu iskopčati, da ne pričam. Prošlu zimu su nam iskopčali gradsko grijanje jer ga nismo mogli plaćati a bebica je imala tek šest mjeseci šta da vam kažem. Ovo je molba za moju djecu, moj stariji sin je danas krenuo u školu a ja mu nisam još ništa uspjela uzeti, ni knjige ni bilježnice ni pribor a o torbi i tenisicama da ni ne pričam, ne znam kako.

Ne mogu vam opisati kako se čovjek jadno osjeća kad mora takvo što reći, najveća ironija je što smo mi mladi ljudi a proživljavamo ovako teške godine, to slomi covjeka u potpunosti. Ja molim pomoć samo za svoju djecu, puno toga im ne mogu priuštiti ponekad ni ono najosnovnije a moj stariji sin sada najviše ispašta jer i ono malo što se ima ode na maleckog i na njegovo liječenje. Molim Vas ako možete pomozite mojoj obitelji, i mali znak pažnje nekome znači puno, pomozite mojoj dijeci.

O, Bože, ove me riječi prate u stopu od kad stigoše na našu poštu. Što reći? Pokušavam  se s kim posavjetovati. Kolega Cipar odgovara, ulijeva nadu, snaži porukom čitateljicu. Djeca trebaju majku. Majke i mi svi trebamo djecu. Pa kako to da je upravo ovaj najljepši i najnezaštićeniji dio svakog, pa i našeg  naroda, mlada obitelj i djeca, tako prepušteni nevolji, i sami sebi u njoj. U sred zime s iskopčanim grijanjem?!!! Bez kruha?!!! Bez školskog pribora?!!! Bez nade?!!!

Obitelj treba novac. Treba sve. Nema se. Nazivam Lizu iz Brođana. Brođani pomažu gdje treba kad god mogu. Ali, toga je puno a oni su sami. Nazivam i Stipana Pervana, iz Zavičajnog kluba Tijarica, koji se samoinicijativno, bavi pomaganjem drugima. Javiće se …ali i njegovi su džepovi puni pisama očajnih roditelja bolesne djece …Eto, to je sve gdje mogu pitati.

Što učiniti?

Kontaktiram gradonačelnika grada Vukovara, Željka Saba. Upoznasmo se u Berlinu kad je vrlo dirljivo pripovjedao o danima rata i vlastite neimaštine pa još za prošlogodišnjeg koncerta Blistava noć klasike kad je Savez hrvatskih društava Berlina, sredstva prikupljena koncertom, namijenio projektu za djecu s posebnim potrebama u Vukovara …Eto …sad ja pišem o obitelji i djeci s potrebama, običnim potrebama …jesti, grijati se, učiti, igrati se …za koje se nema novca.

Telefoniram u Vukovar. Gradonačelniku. Opisujem. Pitam. Molim.

–Pošaljite mi to pismo na e-mail …glasi odgovor.
Šaljemo. Čekamo …
-Jeste li dobili email? …pitamo.
-Da …glasi odgovor.
-Imate li kakav prijedlog, molim vas?
-Nemam, provjeravam tko je i istinitost. Ta osoba se nikada nije Gradu javila.
-Gdje se takva osoba može javiti? Kome? To bi bio dobar početak, a točnost nije teško provjeriti, imate li vremena primiti (pošiljateljicu pisma) na razgovor?
-O svemu ću vas izvijestiti u ponedjeljak.

Sad čekamo ponedjeljak. Što čekamo? Novac nikome ne pada s neba. Pogotovo ne u Vukovaru. To znamo dobro. Ipak, i mala pomoć je ipak pomoć. I kakav prijedlog je pomoć. Tko zna što dobroga može donijeti ponedjeljak …ili neki drugi dan?!  Možete li i vi dragi čitatelji pomoći mladoj obitelji iz Vukovara? Ukoliko je u vašem srcu odgovor „Da“, javite nam se. Svi podaci o ovoj socijalno ugroženoj obitelji, poznati su našem uredništvu.

A što trebaju?  –Jako mi je bilo teško napisati molbu, čovjek se osjeća poniženim što je uopće došao u takvu situaciju da mora moliti za pomoć. Iskreno, osjećam sram zbog toga, najradije bi vrištala. Konkretno što mi treba, ne znam odakle bi počela, trenutno sad najviše za mog starijeg sina jer škola je počela, ruksag, pribor, bilježnice, tenisice i naravno kao i što svako dijete želi koji slatkiš.Sve su to neke osnovne stvari za početak školske godine a ja kao majka ne mogu to svom djetetu priuštiti, užasan osjećaj. Sjećam se, prije rata, moja baka je imala ladicu, kako ju je zvala ladica lijepih sjećanja i uspomena sa sitnicama poput pisma, osušenog cvijeta, ogledala…

A ja? I ja imam ladicu, mogu je svakako nazvati „ladica sramote“ jer je puna neplaćenih računa, plavih koverti s ovršnim postupcima ..žalosno zar ne!?

Je, draga naša Vukovarko, to je jako žalosno. Samo …ta pretrpana  „ladica sramote“ nije tvoja ili …nije samo tvoja, već …naša. N a š a!

Molimo sve koji barem malo (svaka je pomoć dobro došla) mogu pomoći ovoj mladoj obitelji, neka nam se jave putem emaila, komentara ili telefona iz Impresuma Hrvatskog glasa Berlin kako bi im omogućili direktni kontakt s obitelji iz Vukovara.