SVIJET JE MALI

Susretoh i upoznah praunuku glavne protagonistice Pisma sinu u Ameriku iz 1909. godine objavljenog na našim stranicama prošle godine

piše: Sonja Breljak
Berlin/ Bio je to susret koji ću dugo, dugo pamtiti. Zbio se u restoranu Dalmacija Grill, braće Tokić u Potsdamer Strasse u Berlinu.

Susret i večeru zakazah i rezervirah na molbu dobrog prijatelja, splitskog pisca Marija Glavaša. –Ej, Sonja, eto me u Berlin s većom grupom prijatelja. Mi ti često putujemo zajedno po Europi a ja ti dođem ka njihov vodič …tako nekako glasila nedavna poruka iz Splita.

Naravno da sam računala susresti i Marija i njegove prijatelje. Marija upoznah ima tome koja godina, naime, za njegova tadašnjeg posjeta Berlinu, dogodio se i književni susret u prostorijama Zavičajnog kluba Brođani. E jesmo svi bilo oduševljeni Marijovim pričama iz vremena kad je njegov otac bio gastarbajter! I njegovim čitanjem.

Nakon tog susreta, na Hrvatskom glasu Berlin, otvorismo i rubriku Marijovih priča pa smo njegovo književno stvaranje, priče i nagrade na natječajima i nove knjige, redovito pratili.

Sad …i ovom novom susretu silno se obradovah. Marijo, njegova starija sestra Marijana i još cijela grupa (sve zajedno 16 od 26 ) raspoloženih, radoznalih Splićana, Kaštelana a bome i Osječana. Kažem ja …svijet je mali.

E tako, dok sjedimo u Dalmacija Grill i večeramo ukusnu, domaću spizzu, razgovaramo svi uglas o tome što se vidjelo u jednom od najkišnijih berlinskih dana i što će još do subote koliko ostaju u Berlinu, i jedan od braće Tokić (Jozo), pripovjeda o restoranu, ocu koji je vodio restoran i sinovima koji su se školovali u Splitu pa jedan za drugim polazili ćaćinim stopama, put Njemačke …kad gospođa koja sjedi preko puta  mene priupita:

–A jel poznajete vi Jozu Grbeš?

– Ha, Jozo Grbeš, velite …zapitkujem i odmah mi se “pale lampice”  i lik našeg suradnika, svećenika iz Chicaga, dođe mi pred oči pa potvrdih i radoznalo priupitah za razlog pitanja.

– Jozo izvrsno piše, rado objavljujemo njegove radove, velim i radoznalo čekam pojašnjenje pitanja.

–E vidite, nastavlja gospođa, ja sam Ana Deković iz Kaštel Novog. A vi ste prošle godine objavili jedno Pismo majke sinu u Ameriku. Mi ga od vas kopirali, čitalo se pismo u crkvi na Majčin dan, dirljivo pismo pa puno svijeta plakalo.

– Dobro, i?

– E, vidite, to pismo, pisala je moja prabaka Marija Aranza, sinu Ivanu koji je s 18 godina otišao u Ameriku!

 O Bože, stvarno je svijet mali. Pisma se sjećam a po povratku kući, potražih ga, pročitah opet pa opet. Stvarno driljivo,  ne čudi da su u Kaštelima pri čitanju plakali.

Majka Marija piše sinu Ivanu, svjetuje ga, brine za njega, tješi, hrabri …Piši, radiš li, ako ne, nemoj se ništa bojat, znaš gdje je stari kraj …

Majka Marija je imala još, tako piše u pismu, sina Jakova …koji treba u vojsku, kćer Dojmu koja je dosta narasla, i Anu koja slabo ide u visinu. E, ta Ana je baka  naše sugovornice, liječnice Ane Deković iz Kaštel Novog.

Njena prabaka Marija nije više vidjela sina Ivana, s  njegovim potomcima, dvije kćeke i sinom, još se veza održavala, dok se u novoj generaciji, praunuka, ta povezanost potpuno izgubila.

Tko zna, poznaju li hrvatski jezik nove obitelji Aranza u Americi?  Znaju li porijeklo obitelji? Čeznu li upoznati korjene i rođake? Tko zna?!

I tko zna kad će opet koja riječ, poput objavljenog pisma majke Marije Aranza, povezati daljine, zaboravljene, izgubljene.

O kako mi je srce bilo puno dok Ana Deković, Marijina praunuka, liječnica iz Kaštel Novog, pripovjeda o prabakinom pismu iz 1909. godine, pronađenom u arhivu župe u Chicagu, rukom fra Joze Grbeš poslanog Hrvatskom glasu Berlin, objavljenog kod nas 3. listopada 2012. godine, kopiranog u Kaštel Novom i tko zna gdje sve još ne, čitanog, oplakivanog …

Eto, draga Marija Aranza, Tvoje drago pismo, pisano tako davno, upozna nas s tvojom praunukom Anom, čitano je u cijelom svijetu, i tko zna koje će još dobre plodove (možda i nepoznate rođake iz daleke Amerike) donijeti, dovesti nam …

Tko zna?! Svijet je danas stvarno postao mali.