piše: Emil Cipar
Prije pet godina vratih se iz Njemačke u Hrvatsku. Nikakvih posebnih očekivanja, nikakvih planova nisam imao. Uživati u životu koliko zdravlje to dopušta, pokušati potisnuti svoj dugi boravak u inozemstvu iz svakodnevnih razgovora …drugim riječima ničim upadati u oči. Nekako ću se već priviknuti na život …mislio sam …neće biti problema.
I nije ih ni bilo. U svakodnevnoj komunikaciji nisam upadao u oči kao povratnik, ali u ponašanju …često.
-Nisam mogao shvatiti kako za sve poslove koje trebaš obaviti u nekoj gradskoj, županijskoj, ili državnoj službi moraš imati Vezu, moraš poznavati Nekoga, tko opet poznaje Nekoga, a taj ti to može srediti. Ovo vrijedi za sve razine društva …od radnika do sveučilišnih profesora.
-Nisam mogao shvatiti kako se Hrvati u Hrvatskoj odnose prema Državi. Za njih je Država ta koja se treba brinuti o svemu …od cijene kruha do sigurnosti radnih mjesta.
-Nisam mogao shvatiti kako zaposleni u javnim službama misle da su njihove stranke tu zbog njih, a ne obratno.
-Nisam mogao shvatiti kako društvo dopušta toliki broj kladionica od kojih je nemali dio u blizini škola i vrtića.
-Nisam mogao shvatiti kako narod dopušta da ih jedna određena elitna skupina potkrada i da im otima zajedničku imovinu.
-Nisam mogao shvatiti kako se svi …od pojedinca do države zadužuju preko mjere.
-Nisam mogao shvatiti kako se nitko ne pita tko će to vratiti.
To i još bezbroj drugoga nisam mogao shvatiti, ali nisam si time previše razbijao glavu, jer nisam time direktno pogođen. Ipak …bilo mi čudno. Niti u razgovoru s poznanicima nisam mogao pojasniti te fenomene.
Danas nađoh na fejsu dvije bilješke, koje su mi unijele svjetlo u moja razmišljanja. Prva bilješka pojasnila mi je duhovno stanje u Hrvata danas. Radilo se o pozivu na Sve je to rock and roll …rock večeri u Arhivu.
Rock privlači staro i mlado pogotovo kada se radi o retroperspektivi na pola stoljeća rocka u Brodu. Zanima me to, pogotovo što poznajem prve godine rocka u Brodu, pa je onda nastala praznina od 35 godina i bilo bi zgodno to popuniti.
Zbunio me PS dodatak na pozivu: Arhiv je u istoj ulici u kojoj je Derby, za one koji nisu bili na otvorenju izložbe.
Zar smo na to spali da je lokacija jedne birtije, ili kafića kako se to danas kaže, poznatija od lokacije gradskog arhiva. Usput rečeno …preko puta zgrade u kojoj je smješten arhiv je zgrada suda.
Nije mi se to svidjelo, ali takve su životne realnosti, pa ih moram prihvatiti.
Druga bilješka pojasnila mi je zašto je tako. Radi se o jednoj kratkoj vrlo znakovitoj priči meni nepoznatog autora.
Priča ide otprilike ovako:
Leže tigrovi u zoološkom vrtu i dobivaju svakoga dana po tri obroka. Zatvoreni su u kavezu, ne mogu protrčati vise od 10-15 koraka u jednom pravcu… ali imaju sve na tanjuru. Od vode i hrane, pa sve do stalnog i sigurnog partnera.
Kad… jednog dana početkom 90-tih, vrata kaveza ostadu otvorena prema džungli, s objašnjenjem kako zoo-vrt jednostavno više ne postoji. Znatiželjni tigrovi iz prve su se oduševili ljepotom i slobodom koja vlada u džungli. Trčati su mogli koliko ih je volja, raditi sve sto žele, poslije svega džungla obiluje ljepotom i raznolikošću, za razliku od sivog kaveza.
Ali ubrzo počeli su i prvi problemi. Obrok moraju sami osigurati tako što će uloviti životinju koja je najčešće brža od njih. Zatim …to nije mrtvo meso nego životinja koja se brani. Divlje svinje su najukusnije, ali čuvaju ih veprovi s velikim kljovama. Ostale životinje… ili su rogate, ili na bilo koji drugi način mogu nanijeti ozljedu, ili bar neki ožiljak…
Na tako što nisu navikli zoo-tigrovi u vrtu.
Zatim …čak i ono što ulove, ponekad im oduzmu divlji tigrovi koji su odrastali u džungli. Za njih je borba bila uobičajena stvar, pa su znali sebi osigurati i više obroka, za razliku od zoo-tigrova koji su polako počeli gladovati. Naučeni na borbu, divlji tigrovi su im otimali i partnere, ulazili u teritoriju, i ponižavali na sve moguće načine koristeći njihovu nemoć i nesnalažljivost. Uistinu, malo je tigrova iz zoo-vrta koji su se snašli u džungli.
I tako, nakon 20 godina agonije u džungli, zoo-tigrovi mijaučući polako su se počeli da vračati prema zoo-vrtu.
-Ali zoo-vrt više ne postoji! …reče im slon koji gotovo da nema neprijatelja u džungli.
-E vidiš, tamo nam je ipak bilo bolje… živio čuvar koji nas je hranio, i brinuo o nama! …odgovoriše luzeri koji se nisu snašli u prirodi…
To je to …za neuspjehe nije kriva niti priroda, niti čitav svijet. Sustav u kome smo živjeli degenerirao je ljudsku svijest do stupnja u kojemu on svjesno žrtvuje svoju slobodu i svoje moralne i duhovne vrijednosti.
Razlika između njemačkog i hrvatskog shvaćanja demokracije je …da parafraziram Dubravku Ugrešić iz eseja Karaoke Kultur:
U Njemačkoj vrijedi: Tko hoće …može svašta!
A u Hrvatskoj vrijedi: Svatko hoće svašta …kad se već može!
Emile Dobar je ovo primjer ..pitanje je samo hoće li ga itko u Hrvatskoj razumjeti i pravilno shvatiti. Jer sve što je u Njemačkoj normalno u domicilu se ne svaća normalno. Dodat ću ovo zadnje ..U Njemačkoj vrijedi: Tko hoće …može svašta! A u Hrvatskoj vrijedi: Svatko hoće svašta …kad se već može! Očito je da su pojedinci demokraciju u Hrvatskoj naopačke shvatili, a previše ih ima takvih. Pitanje je samo na koji način im to dokazati da ona ipak nije razuzdano tijelo, da su i u njoj utkani demokratski kriteriji, a to je prije svega, red, rad i poštenje,… Read more »