JEDNO KINO …DVA VREMENA

piše: Armin Pohara
Svakoga od nas, grad u kome smo odrastali i otkrivali svekolike zavrzlame života, obilježi na svoj poseban način.

Poslije taj biljeg nosamo kroz život kao nevidljivu tetovažu, a ponekad ni sami nismo sigurni što je to, i na kakvom se to tajnom jeziku prepoznajemo kada se sretnemo u nekim dalekim svjetovima.

Ponekad je to korak, nekad pogled, nekad opet pokret ruke kada popravljamo kosu ili čudna psovka koju nitko osim nas ne razumije i ne zna.
Gradovi su kao i ljudi …imaju svoju dušu, svoje srce i miris i nastane se u nama sa svim svojim ulicama, zgradama, parkovima i uzburkanim igralištima. Žive u nama svoj život vječne mladosti …bezbrižno i sa neopreznom ali drskom samouvjerenošću.

Mene za moj grad vežu mnoga sanjiva mjesta mojih raspojasanih sjećanja i za svako je vezana neka mala ili velika ljubav. Zauvijek, do posljednjeg daha, do posljednje kapi krvi što se ka srcu propinje, kojom crtam razbarušeni autoportret svog grada. Mi smo zauvijek postali dio svoga grada i njegov najvitalniji i najnezamjenjiviji organ.

Znam, svatko od nas ima neko svoje tajno i posebno mjesto u kome je sakrio svoje zajedničko srce, i onaj uzvišeni nemir što tijelom uzdrhti kada ga se sjetimo.

Od svih važnih mjesta po kojima sam postojao i učio se biti JA, daleko najvažniju ulogu odigralo je kino Zora! Baš tu u toj kockastoj četverokatnici odigrao se neviđeni spektakl koji će me naučiti da svijet vidim drugačijim očima …svojim očima.

Baš tu, preko puta katoličke crkve, gdje su ljudi odlazili moliti se u tihoj samoći svojih vjerovanja, meni se desilo neko drugačije ali ništa manje uzbudljivo čudo.

Tu sam prvi put gledao BAMBIJA, KNJIGU O DŽUNGLI, CHARLI CHAPLINA, BASTER KITONA, DEBELOG I MRŠAVOG… i mnoge indijske i meksičke filmove sa tužnim krajevima zbog kojih su i muškarci najtvrđeg srca puštali suzu u mraku.

Mame su se po cijeli dan lickale i oko vrata stavljale nekakva krzna, a na noge cipele sa štiklom. I naša mama je radila isto …i još je davala trajnu i posipala kosu nekakvim lakom zbog kojeg se stariji brat stalno mrštio.

Zbog nekog razloga nije volio kad mu mama izgleda kao filmska glumica, a izgledala je. Možda sam bio premali da shvatim razloge bratovog gunđanja, pa sam ponosno držao za ruku svoju MAMU, najljepšu ženu na svijetu, kojoj ona vrckava Brigite Bardot nije bila ni do koljena.

I očevi su oblačili sakoe, stavljali na glavu šešire ili one francuske kape što ih ponekad nosi Marchelo Mastroijani!

Bila je to svečanost, lijepa i neponovljiva.

Predstave su počinjale, uglavnom od 6 i 8 sati navečer …ovisno o dužini filma.

Bilo je tu u zraku našeg kina čudne i neobjašnjive erotike. Tu sam prvi put vidio, kroz polumrak i dim cigarete, odrasle kako se ljube i shvatio važnost poljubaca u ljudskim odnosima. Ponekad su ti poljupci prekidani glasnim i bezobraznim dobacivanjem, ljubomornih:

-Sram vas bilo …ovdje ste došli da se fatate!

To je bilo posebno neprimjereno, ali duplo uzbudljivije, ako bi se dešavalo za vrijeme prikazivanja važnih partizanskih filmova.

Dobro se sjećam kako je neki brkati čiča pored mene, za vrijeme filma KOZARA, prijeteći dobacio zaljubljenom paru ispred nas, kojima je strast nadjačala opreznost u poštovanju tekovina NOB-a.

-Fuj! …Vi se tu slinite dok Joja krvari …Imali ovdje redara?

Nekoliko sekundi poslije začuli su se koraci i svjetlo ručne lampe koju smo mi zvali BATERIJA, prošaralo je kinom, zaustavljajući svoj prijekorni snop na prekršiteljima reda i mira.

Godinama poslije i sam ću se priključiti ovim uzbudljivim igrama u mraku, vježbajući se prvim dodirima. Sve moje zaboravljene ljubavi su bile vještije u svemu od mene, ali ću im ja ostati vječno zahvalan na svim vježbama iz anatomije.

Nisu svi bili pristojni u našem kinu. Ponekad bi sa balkona, nepristojnu bacali koštice i papiriće od bombona Kiki ili Bronhi …kupljenih u Ćosinoj kino-slastičarni.

Odrastali smo uz filmove i posebno nam je bilo drago kada su se na repertoaru počeli pojavljivati i američki filmovi. Bio je to veliki iskorak u svijet. Tih dana svi smo bili kauboji i Indijanci a glavnog junaka smo zvali kratko: MLADIĆ!

Tu u tom našem malom gradskom kinu gledao sam i prve kazališne predstave i zauvijek ostao opčinjen daskama koji život znače. Upravo tih dana sam donosio tajne odluke o tome što ću biti kad porastem.

Tu je bila i gradska biblioteka, a kasnije će se otvoriti i večernja škola koju će vlasti nazvati grandioznim imenom GRADSKI UNIVERZITET!

Početkom sedamdesetih KINO ZORA dobilo je svoje ponoćne predstave u koje su mogli ići samo odrasli ili oni koji su dobri sa Cintom i onim namigne tajnim znakom. Počeli su se prikazivati pornografski filmovi. Drugovi su počeli popuštati pred sve raspjevanijom djecom cvijeća i njihovom seksualnom revolucijom.

Samo su časne sestre nezadovoljno ubrzavale korak, prolazeći kraj filmski postera sa razgolićenim ženama, i kroz polušapat, krsteći se, spominjale Isusa Krista!

Moji vršnjaci, tada trinaestogodišnjaci, kradom su odlazili na ove predstave. Ulaznice su im bile ukradene cigare, od kojih su najtraženije bile one sa filtrom. Poslije su uzbuđeno prepričavali gdje u što ulazi, i kako žene i nisu tako naivne kao što izgledaju.

Ja …eh ja …ja eto nisam volio krasti cigare.

Tu u toj zgradi remizirao je moj otac partiju šaha sa svjetskim prvakom Tigranom Petrosijanom. Igrao je damin gambit. Čuvali smo tu šahovsku garnituru, na kojoj se velemajstor potpisao, sve dok davno poslije u strašnoj žurbi nismo morali otići iz svoga grada i ostaviti sve za sobom.

Tu će moj brat sudjelovati u KVIZU koga je prenosila radio-televizija. Tada je imao dugu kosu, džemper sa roll-kragnom i posuđeni kaput.

Tu će moja tetka Enisa sudjelovati u izboru za najljepšu djevojku u velikom šarenilu SJELA NA VRATIMA BOSNE!

Tu sam upoznao nju…

Igrao je Bal Vampira od mladog ali već proslavljenog režisera Romana Polanskog. Ja sam se vratio iz Tešnja, gdje sam igrao šah za naš klub …na omladinskoj ploči.

Vratio sam se prije ostalih žureći vidjeti film o kome sam čitao pozitivne filmske kritike, nimalo zabrinut za konačni rezultat tima.

Mislim da je bio osmi red …osam je uvijek bio moj sretan broj. Svjetlo je već bilo ugašeno i ja sam se progurao do jedinog slobodnog mjesta. Nemam pojma tko je sjedio sa lijeve strane. Sa desne …tu na dodir očiju i nozdrva njena duga …duga …plava kosa.

Desetak godina poslije, tu na daskama našeg malog gradskog kina, pripremat ćemo naše dramske predstave, praćeni razrogačenim i znatiželjnim očima našeg sina.

To mjesto se službeno zvalo RADNIČKI DOM, ime nalik na jedno vrijeme drugačijih vrijednosti i velikog šarma.

Prije i za vrijeme drugog svjetskog rata to je bio DOM HRVATSKOG DRUŠTVA NAPREDAK.

NAPREDAK, RADNIČKI DOM …kako god …za mene uvijek i samo …KINO ZORA.

Pišem ovo dok korov i šiblje sakriva ovu zgradu, pred nekim novim vremenom koji neće razumjeti ovu priču. Pred vremenom koje se ruga našim ljubavima, ne iz zlobe niti ružnih namjera, već iz nečeg mnogo opasnijeg i tužnijeg …neznanja.

Kino Zora je moje viđenje svijeta koje se divilo boljem, većem i ljepšem, vremenu u kome su ljudi neobjašnjivo znali postaviti stvari na svoje mjesto i biti sretni unutar tog mozaika ma koje boje i veličine kamenčići bili.

Vrijeme kada su svi imali svoju suverenu veličinu u samospoznaji života. Vrijeme kada je bilo časno biti i strojobravar, i liječnik ,i direktor, i seljak, i mesar,i pjesnik, i glumac, i pijanac, i ženskaroš, i peder, i krojač, i slastičar, i zidar, i slikar, i soboslikar, i kurva, i milicionar, i niko i ništa, navijač, postavljač kegli na kuglani, muzičar i sitni kriminalac …bilo što.

Daleko je to bilo od savršenog, ali se naše vrijeme kretalo u pravom i pozitivnom pravcu, tamo gdje se kreću svi ljudski snovi.

Kino Zora je sada napuštena ruina.