TAJNA CRVENE MARAME (iz još nezavršenog romana)
Armin Pohara
Daleko je bilo do mraka al se Ramizu žurilo…
Djedova kuća smještena je ispod same šume a između je bila samo mala drvena štala, ista ona na čijem je sjeniku pod krovom godinu i pol dana ranije krio ranjenog partizana. Ispod krova štale virile su bodve i vile sa kojima je djed prikupljao sijeno Ili balegu.
Djed je koračao par koraka ispred mladog i ponosom ispunjenog narodnog milicionara u ofucanom partizanskom jaketu.
Na trenutak se zagledao u sjekiru zabijenu u panj na kome je cijepao drva za ogrjev, misleći kako je treba skloniti pod strehu jer bi sutra mogla kiša …oblača se gore prema Bijeloj.
Drhtavom rukom je popravio kapu bjelicu.
Dok su koračali kraj stale Ramizu je okupirala pažnju mala crvena marama okačena o klin, odmah pored kose. Zastao je na trenutak skidavši maramu sa drvenog klina ispod krova, jednim okom motreći djeda a drugim staru ofucanu crvenu maramu koju je držao u ruci.
Odmah iza stale mali i krivudavi putić se strmo uspinjao u debele sjenke šume i velikog oraha. Kod tog oraha djed se zadnji put okrenuo da vidi svoj život …svoju ženu i svoju kuću …učinilo mu se da vidi i svoju djecu kako se igraju kraj rijeke pod neokresanom lipom. Muk krave otpratio ga je iz najdražeg vidokruga u neki drugi mračniji pejsaž.
Utonuli su u tajnu šume praćeni bolnim jaukom žene čiji se čovjek odjednom spojio sa tamom i sjenkama visokog i šutljivog drveća.
Nakon desetak minuta šutljivog pentranja uz brdo, suncem obasjani pašnjaci hasančevke, male livade smještene između dvije šume ukazaše se pred njima.
–Stani Ahmete!
Ramiz je gledao blijedog čovjeka koga je tresla ona nevidljiva groznica smrti.
–Sjedi…da predahnemo!
Sjedoše na dvije poveće pećine kako su u tim dijelovima Bosne zvali stijenje i kamenje.
–Hoceš li da zapališ jednu?
Djed je nekoliko trenutaka pokušavao shvatiti ovo jednostavno pitanje …tražio mu je smisao …a onda je samo potvrdno slegnuo ramenima.
Ramiz mu pruži kutiju sa duhanom pokušavajući mu se zagledati u oči, ali djedove oči su bile negdje daleko. Trčale su za ženinim bolom prema krčevini i prema djeci. Djed je pokušao smotati cigaru, onako kako je to hiljadama puta prije učinio, ali mekani duhan se rasipao preko papira. Ni njegove ruke vise nisu bile njegove. Rastajao se sa svojim tijelom pod obroncima Visa u nekom zbunjujućem miru Ahmet Smajić te davne 1946 godine.
Otegla se ta nemoć u bezbrojnim pokušajima, a onda je Ramiz odlučio prekinuto tu iscrpljujuću bitku motanja cigare.
–Pusti Ahmo …ja ću!
U nekoliko spretnih poteza Ramiz smota cigaru, pripali je I dade djedu.
Djed povuče prvi dim a okus bivšeg života razleti mu se po grudima i on se strese začuđen prijatnim osjećanjem koje ga obuze. Po prvi put pogleda u oči svog ubojicu, i ovaj ga na trenutak podsjeti na rahmetli ahbaba Smaju sa kojim je tako često znao zarakijati i bacati kamena s ramena.
–Znam ja ko si ti Ahmo …reće samouvjereno Ramiz vrteći u ruci maramu, stiskajući drugom rukom pušku na koljenima.
-Znam ja ko si…
Djed je čutao, nije znao šta reći na ove čudne riječi bez smisla i ispunjen blaženim osjećanjem dobrog duhana kakvog je teško bilo naći tih poslijeratnih dana. Zagledao se u mrave koji su mu šetali po opancima, zagledao u travu …čuo je vode ponornice kako šapuću pod nogama, čuo gliste ispod nataloženog lišća kako dišu, čuo prve gljive ljutače kako niču …čuo je mlado od sjenice kako u gnijezdu gladno zijeva. Dim koji je ispustio zagrlio je zraku sunčeve svjetlosti koja se kroz grane krošanja probio do njegovog lica. Spajao se sa blaženom svjetlošću i zvucima postojanja u nekakav savršen nepoznat mir.
-Bolan Ahmo čuješ li ti šta ja tebi velim?
Djed se trže iz prijatne obamrlosti.
-Jah…plaho ti dobar ovaj duhan…fala.
-Ama ne čuješ ti mene Ahmo …ne čuješ ti šta ti ja govorim.
-Čujem.
-I šta čuješ?
-Sve.
-Šta sve?
-Sve čujem.
-A jel čuješ da ti ja kažem da te znam?
-Čujem.
-I?
-I eto …kažeš …znaš me.
-A znaš li ti mene?
-Sad znam…a inače ne znam.
-A kako ja tebe znam a ti mene ne znaš?
-I ja se to pitam.
-A znaš li ti čija je ovo marama?
Ispruži Ramiz ruku i prinese izbijedjelu krpicu djedovom licu. Nekoliko trenutaka djed je zurio u crvenkastu tkaninu pred nosom a sjećanja kao prolom, kao bujica nasrnuše kroz pokidane misli i sjećanja na ranjenog partizana koga je prije nekoliko godina spasio sigurne smrti. Djed lagano zadrhta ponesen nejasnom nadom i ponovo se zagleda u Ramizove oči tražeći značenje ovog čudnog razgovora oprezno se štiteći od iste nejasne nade koja se neoprezno raštrcala pred odškrinutim vratima želje za životom.
-Znam…kako cu ne znat!
Ramizovo lice se na trenutak zgrči u ljutitu grimasu i on skoči na noge baciviši opusak na zemlju koji onda odrešito ugasi čizmom kao da gasi kakav veliki šumski požar.
Vrtio se u krug nekoliko sekundi kao nervozna zvijer pričajući nešto sam sa sobom, a onda se smiri I prijatelskim tonom se obrati zbunjenom djedu.
–Ahmo, daj mi tu svoju bjelicu …ništa me ne pitaj …što manje znaš bolje ti je …šta je šta čekaš …daj mi bjelicu!
Djed drhtavom rukom oprezno skide kapu sa glave idade je očigledno uznemirenom
čovjeku.
Ramiz zgrabi djedovu bjelicu i gurnu je u njedra ispod raskopčanog žaketa. Repetira pušku, ubaci metak u cijev …podiže je u zrak i povuče oroz. Prasak se rasu po obroncima Majevice.
Djed je skamenjeno promatrao sve ovo, i sa nevjericom i nesvjesno opipavao vlastito tijelo. Prasak se dugo raspadao u valovima odjeka, taj strašni posljednji zvuk njemu namijenjen. U istim ritmičnim valovima djedu se vračala glad za životom.
–Ništa me ne pitaj Ahmo. Sačekaj ovdje još deset minuta, a onda …hajd kući. I ne treba ništa da brineš …živi svoj život… Zdravo.
Brzim korakom Ramiz se stušti niz stranu ostavljajući zbunjenog djeda, živog i zdravog na obroncima Hasančevke, još uvijek nesvjesnog o ničem što se u samo jednom satu desilo. Satu koji se utisnuo kao živi žig u sjećanja preostalog života i o kome će poslije pričati djeci i unucima.
Ramiza proguta ustreptala tišina šume i on se stopi sa sjenkama hrastova i potonu kao kamen onom zaraslom stazom prema rijeci.
Neka nepoznata mučnina i obamrlost zatrese djedovo tijelo i on povrati sluzavu bjelkastu tekućinu pomiješanu sa komadićima dudova što ih je jutros u slast jeo.
Olakšanje i zbunjenost …strah i sreća …nevjerica …panika opuštanja …i konačno onaj strašni strah od smrti sa kojom je tako mirno potpisao pakt …sve to kao potmuli potres duše zadrhta tijelom gorštaka Ahme Smajića.
Godinama poslije, vjerojatno sve do kraja svog života, koračat će moj djed ka hasančevki opkoljen šumom nikad objašnjenih sjecanja …koračat će na vlastito strijeljanje, i gledat će ta dva čovjeka, sebe i svog ubojicu, kako puše škiju ispunjeni tihim dimom šutnje, mali pod vedrim nebom majevičkim. Ponekad će donositi mali ovčiji kožušak na kome će klanjati svoje molitve, tražeći odgovore i mir.
A mir je našao moj djed Ahmo.
Davno poslije, kada je djedova kosa primila boju kape bjelice, pričat ce mu jedan lovac, inače neki brčanski “glavonja”, o nekom Ramizu važnom čovjeku iz državne bezbjednosti čiji je otac bio ranjen, kao partizanski komandir u borbama kod Rašljana, ali koji je nešto “zglajzao” za vrijeme obračuna sa Staljinom.
Odležao je svoje pa su mu drugovi dali posao u nekom lovištu, da se tu ponovo dokazujei rehabilitira. Tada su svi drugovi bili strastveni lovci, jer je to i sam drug Tito bio. Dijelili su tu neobičnu strast za ubijanjem životinja, vjerojatno se nadajući da će isami imati sreće jednom otići u zajednički lov sa najvećim sinom naših naroda.
A kada su upadali u sanjivu groznicu svojih maštanja, upoznavali bi i onu englesku glumicu Elizabet Taylor kao jednu od ljepota trulog kapitalizma, koja bi se veselo kupala na brijunskim plažama i bila Maršalov kućni prijatelj. Drugi bi opet sanjali da upoznaju velikog partizanskog komandanta, čelavog Jul Brinera. Eh… ko će snove razumjeti.
Djed je prešutio ovu iznenadnu informaciju koja bi mogla rasvijetliti mnogo toga. Nije njegovo bilo da se miješa u lovačke priče partijskih vođa i službenika, on je samo seoski vodič kroz tajne putove šumske, sa jednostavnim i važnim zadatkom, pronaći skrovište strašljivih srna i divljih krmaka.
Nije htio svojim zapitkivanjem otvarati prostore novim pitanjima na koja u ovim vremenima i ne trebaju odgovori. Odavno je prošao dan kada je znatiželja imala ime nesanice. Djed Ahmo je ostavio rakiju i druge poroke mladosti i našao svoj svijet u blaženom skrovištu molitve.
Takav je bio moj djed, on je postao pravi vjernik u vrijeme kada su od vjere svi bježali i odricali je se. Tu negdje u samoći vlastite vjere, između onog malog prostora kada glava molioca na koljenima dodiruje zemlju, našao je odgovor na svoje zbunjenosti i našao osmjeh kojim ću ga zauvijek prepoznavati, kada navrati kroz uvijek odškrinuta vrata sjecanja.
A što čovjeku u životu treba osim to malo mira i taj osmjeh kojim otključavaš svaki dan i svaku sabah zoru.