tekst i foto: Tanja Šoš
17. listopada 1991., kada su mnogobrojni Iločani te prognanici iz Tovarnika, Lovasa, Bapske, Šarengrada, Mohova, Opatovca, Sotina i okolnih mjesta bili prisiljeni napustiti Ilok …
U nazočnosti europskih promatrača, Ilok je tada, po podatcima iločkih gradskih vlasti, napustilo oko 10.000 prognanika koje su pripadnici bivše JNA i srpskih paravojnih postrojba preko Bačke Palanke i Šida protjerali na slobodno područje Hrvatske.
Podsjetimo se kako su Iločani iz grada potpuno odsječenog od ostatka Hrvatske izašli “s vrećicama u rukama” nakon dugih i mučnih pregovora s tadašnjom JNA. Manji broj stanovništva ostao je u svojim domovima, u toj manjoj skupini ostala sam i ja sa svojom obitelji. Krajišnjicima je bilo bitno pljačkanje, najmanje je bilo bitno kako se osjećam ja i moji malobrojni vršnjaci koji smo ostali. U 17h ulazili smo u domove, nisam smjela paliti svjetlo, živjeli smo sa svijećom ali ni to nije bilo dovoljno da nam ne banu u kuću, lupaju, prevrću stvari i traže oca.
Sa svojih 11 godina morala sam odrasti …skrivanje u podrumu, kroz koji prozor pobjeći, kako aktivirati bombu i što više njih nek poginu sa nama …ako mi moramo poginuti nek ne bude uzaludno. Bratića od 21 godinu ubili su iz jednog razloga. Djevojka pravoslavne vjere ga je voljela i odlazila kod njega. Susjedu su ubili i zapalili ispod našeg dvorišta. Čuli smo da se nešto dešava ali van se nije smjelo izići. Četiri godine pakla. Zatim sam se razboljela i završila u Vukovarskoj bolnici. Tamo za mene nije bilo lijeka …bila sam ustaško dijete s ocem bjeguncem …
Malobrojno stanovništvo istrošenih zaliha nije bilo škrto i mojoj majci je davalo po 10 maraka kako bi kupila potrebne lijekove. Stavili su me u sobu sa ženama koje umiru …jedna je umrla pokraj mene. Tada sam se digla iz kreveta, skupila svu snagu pogledati im u oči jer sam znala da sam ja sljedeća …Majku su ostali bolesnici po hodnicima upozoravali …vodite ju …odavde nitko ne izlazi živ…Spasili su me doktori iz Novog Sada jer su imali savjesti i za to im veliko HVALA …Nedugo zatim u svojo 15 godini života izlazim iz Iloka ali sa plaćenicima iz Srbije i dolazim na sigurno …21 godina je prošla …teško je i sada i meni i mojim Iločanima …boli …boli jer je došlo vrijeme da o tome ne smijem ni pričati jer me tada gledaju i prozivaju nacionalistom