PRIČA JEDNE REDOVNICE

Preuzeto od kolega s portala MOJA PUTOVANJA, odnedavno naših partnera

napisala: Maja Ivković
Dugo sam se premišljala o tome je li baš dobro da i ja dam osvrt na ono što meni Balašević znači. Ali kap koja je prelila čašu i nagnala me na pisanje bio je trenutak u kojem sam shvatila da u ovo svojih skromnih 20-tak godina života citiram uglavnom dva čovjeka. Jedan od njih je Balašević. Kad sam ga počela slušati bila sam ”još djevojčica” koja je jednom slušajući neku bratovu kasetu čula Priču o Vasi Ladačkom.

I ne samo da sam čula tu priču, nego sam ju znala i sama ispričati od a do ž (ne i otpjevati jer mi majka priroda i nije bila baš sklona kao muškom dijelu obitelji. No dobro. Neću od tuge praviti nauku.)

A bilo je to vrijeme kaseta kada se nije mogla koristiti automatska opcija repeat nego se trebalo za ponavljanje pjesme pritisnuti neka tipka na kazetofonu i čekati da se ono samo premota. Jadan naš radio, što se on napremotavao …Vase Ladačkog i Lepe Protine kćeri.

I tako, dok su moje kolegice slušale stranu glazbu i učile uz nju engleski jezik ja sam slušala Balaševića i učila o životu i odrastala (nikad ne naučivši engleski). S vremenom sam naučila tekstove svih pjesma (ne ko Vasu od a do ž, ali tu negdje) i čekala njegov koncert u našim krajevima.

I dočekala ih u Zagrebu. Neću pisati kako je bilo super na koncertima i kako sam bila oduševljena filmom. To se podrazumijeva i čemu trošiti svoje riječi i vrijeme čitatelja na ono što je opće poznato.

Ali zato želim napisati nešto posve drugo. Želim se vratiti na početak priče i objasniti zašto sam se premišljala o pisanju ovoga teksta.

Ništa posebno ja tu nisam napisala niti ništa specifično. Međutim, ono što je neobično u cijeloj toj priči jest da je ona djevojčica s početka priče danas redovnica koja prije svih onih duhovnih pjesama na YouTubeu najprije posluša jednu Balaševićevu kao preludij.

Nije baš uobičajeno da jedna opatica (drukčijeg ponašanja od one Balaševićeve Opatice da bude jasno!) toliko voli Balaševića, ide na njegov koncert i s nestrpljenjem očekuje nove pjesme. Nije uobičajeno, ali eto.

Za sve je kriv Toma Sojer (čitaj: Balašević), takve knjige (čitaj: pjesme) ne bi smjele da postoje. Ali hvala Bogu da postoje jer daju poticaj i primjer da je moguće biti različit, a biti svoj.

Ne želim tu sada iskazivati čast i hvalu Balaševiću jer i sama se slažem s onim njegovim: ”nek mi ne drže govore, nek drugom pletu lovore”, ali moram reći da je bilo lijepo odrastati uz njegove pjesme i da je ih je i danas lijepo slušati i preporučivati ih mlađem bratu u nadi da će ih čuti i manja sestra te se oduševiti njima poput mene.

I da se opet vratim na početak gdje napisah da uglavnom dva čovjeka citiram. Vjerojatno vam je sada na kraju ovog svega napisanog jasno tko je drugi čovjek kojeg naravno znatno više citiram nego Balaševića i od čijih riječi svakodnevno živim što je i logično za jednu redovnicu.

Da, to je Isus (čovjek i Bog) koji se sigurno ne ljuti što ja toliko volim Balaševića koji nije talente od Boga darovane zakopao u zemlju nego ih iskoristio na izgradnju svih nas.

Napomena: Portal Moja Putovanja i FB partneri „Đorđe Balašević”, „Najljepši Đoletovi stihovi” i „Panonska mornarica (Slavonija o Đoletu)” pozivaju vas i dalje na suradnju u sklopu ovog projekta, o kojem više možete saznati ovdje (klikni).