Napisala: Branka Kandić-Splavski
Koža njezinih ruku bila je gruba, tamna, hrapava te izmrežena dubokim borama, a kad bi stisnula šake, izgledale su kao dva kvrgava grumena zemlje, kakva i jest često njima mrvila pa ih takousitnjene posipavala oko mladih stabljika ne bi li im dodala potporu i hranjivo.
To začudnije bile su nježnost i finoća kojima je vršcima tih istih snažnih, ispucanih prstiju iz smotuljka iščešljane ovčje vune ispredala i izvlačila bijelu, tanku predenu nit i mirno ju namatala u meko klupko.
-Gledaj, mala, ti ovdje vidiš samo klupko, zar ne? govorila mi je.
-Samo jednu običnu vunenu nit namotanu u bezbroj namotaja.
-E, ali, pogledaj bolje! Pogledaj duboko, duboko unutra i vidjet ćeš da tamo, u tamnom srcu klupka, čuče i sve one buduće rukavice, čarape, veste, šalovi i kape, pa čak i veliki prekrivač za krevet! I on!
Sve što ta nit može biti i dati, također je tu, unutar klupka.
I mi, u sebi, istovremeno nosimo i svoju prošlost i sadašnjost i svu svoju budućnost, do samoga kraja, pa i kraj sam.
Zapamti, mila, i ovo što ću ti reći. Sve ima svoju vanjsku, površinsku stranu, ali ima i onu važnu .unutarnju. Ta je prepuna raznih mogućnosti koje se mogu naširoko razgranavati, a samo će se neke od njih i obistiniti tamo na površinskoj strani.
Katkad se čini, samo čini, da te nutrine i nema, ali, vjeruj mi, često je zanimljivija i važnija od onoga izvanjskoga.
Evo, uzmi, na primjer, ovo klupko. Jednoga dana može biti vestica. Krasno! Grijat će leđa
malenoga brace.
Može biti par čarapa. Prianjat će toplo uz djedova hladna stopala ove zime.
Ako od klupka nastane pokrivač, u njega ćemo se umatati u prohladnim jesenskim noćima, a nastane li šal, pa ako ga zaboraviš negdje okačenoga o granu, mogu doći vjeverice i igrati se njime, smiješno zapinjući o vunene očice svojim malim šapama.
Može ovo, a može i ono; može sve, a to s v e postoji, na neki način, već i sada unutar klupka, zar ne?
Zato nikada ne gledaj samo onaj jedan gornji, površinski sloj.
On je najmanje što možeš vidjeti.
I ne daj da ti on određuje vrijednost cijeloga klupka! Uvijek dobro pogledaj i unutra, i vidjet ćeš svašta. Stotine toga tamo se krije!
Tada baš nisam dobro razumjela ove riječi, ali sam zapamtila one čvoraste prste i bijelu, beskrajnu nit koju su oni stvarali niotkud.
Danas, evo, stojim pokraj grma bazge.
Nema još cvijeta, nije još “njezino vrijeme”, ali je puna mladica: glatkih, savitljivih i jedrih od soka koji gotovo vidljivo navire iz korijena, povučen toplim, proljetnim suncem.
Vidim grane, guste, vitke i isprepletene, ali gle! Istovremeno u njima vidim i one male, jednostavne svirale i jedan džepni nožić s koštanom drškom.
Isto tako, vidim i jedne vješte prste kako spretno režu komad grane, gule mu mladu koru, zarezuju rupice i žljebove …i svirala s dva-tri jednostavna tona začas bi bila gotova.
Drvo bi propjevalo, a ja, sva sretna i oduševljena, svome bi taji dala veeeliku pusu za taj divan dar.
Moga taje više nema, a proljeće i bazge još su tu.
I sjetim se, često, one bake kako mi govori:
-Pogledaj bolje! Pogledaj unutra! Dubina uvijek krije puno toga.
I doista, kad god se bolje zagledam u bazgin grm, vidim tamo, među granama, moga dobroga taju kako rasklapa svoj džepni nožić i pomno bira pogodnu granu kako bi mi načinio drvene svirale.
I smije se jer zna da će njihov ton izmamiti osmijeh na mome licu.
Dobro.
I poneku suzu.