DALEKO JE TO

Iz naše arhive. Ovaj post objavljen je prvi puta 18. siječnja 2009.

Emil Cipar
Vruće brodsko ljeto. Vratih se iz Njemačke, gdje sam boravio neko vrijeme. Tamo mi je bila potrebna jakna. Teško je sada nekoga u Brodu uvjeriti da je to istina. I nije mi do nekog uvjeravanja. Traži se hladovina …što deblja to bolja.

Sjedim u jednom od brodskih kafića. Moj sugovornik je Marko. Marko već 36 godina živi u Australiji. U Brodu je samo u prolazu. Došao na groblje …pokazati djeci rodno mjesto …obići jako rjetku daljnju rodbinu.

Išli smo zajedno u školu …putovali vlakom …proveli dosta vremena zajedno. Već u to vrijeme, Marko je znao da će ići u Australiju. Tamo je već boravio njegov brat.

Nekako zajedno smo napustili Brod. Bilo je to početkom 70-tih. Ja sam otišao u Njemačku, a Marko se uputio u daleku Australiju. Zabavljeni životom u novim domicilima, prekinuli smo svaku vezu. Čuo sam da se oženio, rastao…

Sreli smo se krajem 70-tih. Dugo smo razgovarali o prilikama u Njemačkoj i u Australiji …o načinu života. Marko je imao daleko više tema za ponuditi, jer Australija je veća nepoznanica od Njemačke.

Očito i sada ima potrebu ispričati svoju priču. Sve te priče su nabijene nostalgijom, razočarenjima, sve se pričaju u molu.

Kod Marka je nešto drukčije. Gotovo nikakvih emocija, moram često postavljati potpitanja. I moram koristiti drugi rječnik. Ne onaj klasični iseljenički.

Za mene je to velika razlika …gotovo nepoznati jezik. Jer kada iseljenik na primjer kaže …kod nas …onda je to …kod nas u Hrvatskoj. Kod Marka je to obratno. Hrvatska je …kod vas, a Australija je …kod nas

Marko se integrirao. Definirao je svoj položaj. Pitam ga osjeća li se Australcem.

-U neku ruku sam ja tipični Australac …odgovara ravnodušno.

Opet moram potpitati. Zanima me koje su osobine tipičnog Australca.

-Nema nikakvih osobina, po kojima možeš prepoznati Australca. Svima je zajedničko da potiču iz drugog dijela svijeta. I svima je zajedničko da su ih životne prilike natjerale na to. Sudbina nam je odredila to mjesto pod suncem, kao zajedničku domovinu.

Moja žena je iz Armenije. Njeni roditelji još uvijek plaču za starim krajem. I moj brat …umro je prošle godine …stalno je tugovao za Hrvatskom. U početku nije smio dolaziti, a onda je negdje sredinom devedesetih otišao tamo na godišnji odmor. Bio je razočaran s onim što je tamo doživio.

Ja sam odlučio živjeti u Australiji. Ali …živjeti …ne prebivati. Prihvatio sam Australiju, iako se ne mogu s njom identificirati. Ma ne treba meni neki kulturološki identitet.

Nisam djecu zamarao pričom o hrvatskim korijenima i Lijepom našom. Primio sam australsko državljanstvo. Hrvatskog nemam. Možda sam trebao, ali …jebiga!

Zanima me koliko ostaje u Brodu. Kako je organizirao boravak.

-To je obiteljski pothvat. Posjetili smo „stari kontinent“. Cilj našega puta je Beč. Odatle pravimo izlete u Rim, Madrid, Oslo, Varšavu… Hrvatska i Armenija su na popisu, samo zbog moje žene i mene. Nemam bliže rodbine, pa smo posjetili Dubrovnik, Split, Zagreb…

Moram priznati …takvu priču nisam još čuo. I sam sam dovoljno pragmatičan, prihvaćam realnosti …ali ovo mi je previše.

Zanima me što je to …koja je to snaga, koja od ljudi pravi aparate, imam osjećaj da to neću saznati. Ne sada po ovoj vrućini …ne danas.

Prilaze nam mladić i djevojka. Marko nas upoznaje …njegova djeca. Razgovor se nastavlja na hrvatskom. To me čudi.

-Nisam ih ja učio. Htjeli su sami. U kući govorimo engleski. Znaš …kasno sam se oženio. Prvi brak je propao. Ja sam kriv. Žena bila Talijanka, a ja Hrvat. Veliki Hrvat. Za brak i obitelj u Australiji nije bilo dobro…

Odjednom sam shvatio. Ponosan sam na Marka. Razgovaram sa velikim Hrvatom. Najvećim, kojega sam dosada upoznao. I bez grba na prstenu, bez kravate s nacionalnim obilježjima, bez ruke na grudima kod intoniranja himne.

Kod svoje djece pobudio je zanimanje za Hrvatsku svojim ponašanjem. Uzoran je suprug, brižni roditelj. Obitelj mu je sve. Pravi Hrvat.

Opraštam se s Markom. Izmjenjujemo e-mail adrese, brojeve telefona… Pitam ga kada ponovo namjerava doći.

-Ne znam stari! Možda nikada više! Daleko je to!

Pade mi na pamet kako nam je Marko u školi govorio o svojim planovima za budućnost. Znao je da ide u Australiju, ali o Australiji je znao malo. Jedino što je dobro znao o Australiji je bilo …daleko je to.

Daleko je …ali Marko je stigao.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
2 Comments
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Milica Schmidt
11 years ago

Lijepo je kad covijek ne zaboravi svoj zavicaj…pa vecinom ga nemoze zaboraviti…nosi ga citav zivot u svom srcu…zavicaj nema veze sa grbom i zastavom…on nam je u dusi…gdje su nasi korjeni…ni jedna biljka nemoze zivjeti bez korjena…ili samo kratko vrijeme…onda polako vene….Die eigene sprache zu verlieren ist als wenn du deine Identitaet verlierst…und die Mutersprache ist wichtig fuer ein ausgeglichenes Gefuehlshaus…….