SLAVUJ VIŠE NE PJEVA

Iz naše arhive

Emil Cipar …objavljeno prvi puta 12.03.2013. u rubrici “Vječno gladan”

Mlijeko je imalo važnu ulogu u našoj prehrani. Prvo vrijeme dok otac još nije radio u poduzeću nismo ga baš imali u izobilju. Kupovali smo ga u selu i nismo to činili svaki dan. O siru, vrhnju, putru, kiselom mlijeku… mogli smo samo sanjati.

Bilo mi je teško priviknuti se na novi režim ishrane, pogotovo što je u mom ranom djetinjstvu u Bosni mlijeka bilo u izobilju

Kada smo malo stali na noge i otac se zaposlio počeli smo razmišljati o kupovini krave. Slavonske krave bile su velike i krupne i trebalo im je puno više hrane.

U to doba počeli smo graditi pravu zidanu kuću. Nije to bilo ništa glamurozno …dvije prostorije i podrum, ali sve zidano, betonirano …skoro sve kako treba.

Normalno gledano uvjeta za držanje krave nismo imali. Nemamo svoju livadu, ni svoju njivu, nemamo ni štalu, nemamo…

Ali imali smo urođeni talent za improvizaciju. Nekako ćemo se već snaći. Kupit ćemo malu bosansku bušu, one nisu zahtjevne glede hrane i prostora kao što ni mi sami nismo bili.

Susjed Branko Milić već je imao jednu takvu bušu. Pasla je sve što je bilo zeleno, brstila grmlje, davala kvalitetno mlijeko…

I tako jednoga dana početkom ljeta u našem se dvorištu našla krava Šarenka. Bila je jedva nešto veća od koze i nepovjerljivo nas je gledala.

O kravi sam brinuo ja. Vodio sam ju na pašu pored putova, pored kanala, pored pruge…

Ali za razliku od susjedove krave koja se zvala Jagoda, naša Šarenka bila je prava primadona. Nije ta htjela pasti svakakvu travu.

Uz slabu ishranu nema ni mlijeka …bilo mi je to dobro poznato, pa sam se trudio udovoljiti primadoni iako mi je to teško polazilo za rukom.

Kada su se pokosile livade u Komarniku, bilo je to u lipnju u gotovo cijelom ataru mogli smo slobodno napasati krave.

Komarnik spada u slobođanski atar, a nalazi se između pruge …na sjeveru, kanala …na jugu, potoka Kapraljevac …na istoku i sibinjskog atara …na zapadu. Sve u svemu oko dva kvadratna kilometra livada, grmlja, rijetkih polja sa kukuruzom. Tlo je bilo podvodno i osim livada nije bilo od njega druge koristi.

Veliko polje, ali i puno krava koje su pasle na njemu, pa se za ljetnih suša gotovo i nije moglo naći ništa jestivog na njemu.

Ali mi djeca voljeli smo ljeta u Komarniku. Bilo je to naše carstvo u kojemu nam nitko nije smetao. Nismo se morali bojati da će krave napraviti neku štetu, jer kao rekoh obradivih njiva nije ni bilo.

A Komarnik je privlačio svojom bizarnom ljepotom. Pašnjaci na kojima se nalazili mnogi grmovi bogati raznim biljkama i životinjama …zec, fazan, lasica, svraka, zlatna vuga, prepelica, trčka…

I u tim grmovima živio je slavuj. Često smo ga čuli kako pjeva. Stvarno je imao najljepši pjev i bilo ga je milina slušati.

U Komarnik smo išli već u rano proljeće. Nismo išli zbog krava, jer ih tada nismo smjeli voditi tamo. Livade nisu bile još pokošene.

Išli smo tražiti puževe i brati cvijeće bijelog gloga i bazge. To se moglo prodati u zadruzi u Sibinju, a puževe smo koristili i za hranu kod kuće.

Osim toga potok Kapraljevac koji je krivudao kroz polja bio je bogat ribama i rakovima. Ja ga ovdje nazivam pravim imenom, ali za većinu mještana je on bio samo potok. Izvire na obroncima Dilja, iznad Završja i sliv je nekoliko manjih potoka.

U njemu smo se i kupali ljeti. Potok nema potrebnu dubinu, ali mi smo pravili brane na njemu. Obale su mu bile obrasle gustim žbunjem, a on si je kroz stoljeća iskopao korito i do tri metra dubine.

Kod pravljenja brane izabrali bi mjesto na kojemu je korito najuže. Branu smo pravili od pletenog pruća i zemlje. Radilo se na njoj uvijek dva tri dana, a onda smo se nekoliko dana nesmetano kupali, sve dok nam snaga nakupljene vode nije porušila branu.

Druga mogućnost kupanja bio je takozvani nadvožnjak. Nalazio se uz mjesto gdje je tadašnji autoput prelazio željezničku prugu. On je nastao prilikom gradnje tog nadvožnjaka početkom 50-tih godina. Bila je to oveća bara mjestimično duboka i nekoliko metara.

Nisam volio to kupanje u nadvožnjaku, jer je to bila voda stajaćica i bilo je dosta pijavica u njoj. Mada su navodno dobre za zdravlje ja ih svejedno nisam volio kada se uhvate na listove noge.

Lovu ribe i rakova u potoku moram posvetiti poseban pasus, jer to sam najviše volio raditi ljeti. I baš u potoku mada je bilo i drugih mogućnosti.

S kravama smo izlazili u pašu ujutro rano i do podne bi se vratili kući. Do poslijepodne bilo je dosta vremena za ribolov, kupanje, čitanje…

Otac mi je napravio „krošnju“. Bila je to vrša ispletena od pruća.

Budući da je u potoku bilo i zmija bili su rijetki oni koji su se usudili loviti ribu u njemu. Ipak …sam nisam smio nikada ići jer me majka ne bi nikada pustila. Najčešće sam išao sa susjedima Neđom i Dragom. Oni su bili iz istog mjesta u Bosni i biografije su nam bile vrlo slične.

Išli bi uvijek uzvodno tako da bi mogli uvijek lovili u bistroj vodi. Vršu bi stavili u vodu otvorom prema obali, a rukama bi između korijenja tjerali ribu i rakove u nju. Također smo vrlo vješto vadili rakove iz rupa pod vodom u kojima su oni prebivali.

Od riba su to uglavnom bili klenovi i bjelice. Njihova veličina je bila jedva desetak centimetara, ali to su već bili kapitalci. I bili su vrlo ukusni. Ponekad se je u vršu zaletila i neka mrena, ali to je već bila rijetkost.

A rakova je gotovo uvijek bilo u izobilju.

I tako provodila su se bezbrižna ljeta u Bartolovcima tih godina sve dok se jednoga dana u Komarniku nisu pojavili golemi traktori gusjeničari.

Oni su za sobom vukli isto tako golemi plug koji je Komarnik ispresijecao kanalima dubine oko jedan metar. Nekoliko velikih bagera je istovremeno iskopalo novo korito za potok Kapraljevac. Novo korito je bilo ravno kao svijeća i imalo je gole obale.

Podvodno tlo u Komarniku pretvorilo se u plodno …vrlo plodno. Nestale su livade nestalo je žbunje, nestale su životinje u njemu …umuknio je slavuj.

I nestale su ribe, zmije i rakovi iz potoka. U novom koritu nije im se svidio život.

Mi smo prodali kravu, jer više nije bilo livada u Komarniku. Uskoro nakon toga i ja sam pošao u grad u školu, pa više ionako nisam imao vremena.

Gotovo sam zaboravio to vrijeme, ali nedavno sam vidio onaj golemi plug koji je podvukao crtu ispod moga djetinjstva. Nalazi se ispred zgrade Vodne zajednice u Brodu.

Prepoznao sam ga odmah. On je donio napredak i novo vrijeme u naše selo, ali je puno toga i uništio. Zbog njega je nestao život u potoku Kapraljevac i zbog njega je slavuj u Komarniku prestao pjevati

On je ukrao livade moga djetinjstva.

Često razmišljam o svome djetinjstvu. U mome životu doživio sam brojne promjene i svaka je značila napredak. Sa svakom promjenom život je postajao jednostavniji.

Jednostavniji život ne znači i ljepši i sadržajniji život. Sa svakom promjenom udaljujemo se sve više od prirode i sve više od ljudi.

Ne znam jeli to prednost što si puno toga o čemu sam kao dijete mogao samo maštati danas mogu kupiti.

Puno toga mogu si kupiti, ali neke stvari nemaju svoju cijenu i ne možeš ih ničim kupiti. Istina je da danas uz riječnu ribu mogu kupiti i morsku i puno vrsta drugih morskih plodova. Istina je da prijaju izvrsno, ali kao klenovi i rakovi iz Kapraljevca nikada neće prijati.

Istina je da danas mogu otići u operu, mogu posjetiti filharmonijski koncert, mogu uživati u vrhunskoj glazbi, ali sve to nije ništa u odnosu na pjev slavuja iz Komarnika.

I zbog toga se nikada nisam žalio na siromašno djetinjstvo u Bartolovcima. Nisam se žalio i ne žalim se jer siromašno nije niti bilo.

Mi nismo tada uživali u ljepoti Slavonije …mi smo ju živjeli. Bili smo dio nje i ona je bila dio nas …nekad surova, škrta i gruba, nekad izdašna i nježna.

Žalosno je što stvari počnemo cijeniti tek onda kada ih više nema. Pjev slavuja ostao je samo u uspomenama …uspomenama od neprocjenjive vrijednosti.