POŠLA MAJKA S KOLODVORA

Promocija “Ono malo duše” i “Hrvatska-was ist das” knjiga izabranih priča  i kolumni Emila Cipara je večeras, 11.12.15. u 18 sati u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu.

Emil Cipar  ....objavljeno 27.03.2013
Već sam pisao kako se nekada puno radilo. Ispada kao da uopće nije bilo vremena za igru, ali i toga je bilo …ne dovoljno ali bilo je.

Izraz …meni je dosadno, nije postojao, jer nije ti imalo kada biti dosadno. Uvijek je bilo ili posla ili igre.

Sa igrama vani počinjalo se već od ranog proljeća. Branjem prvih visibaba i ljubičica nekako je počinjala sezona igre vani. Te visibabe i ljubičice, uvezane u kitice nosili smo u školu. Neki su ih nosili kako bi ih poklonili učiteljici, a neki samo onako …neka se vidi kako su i oni bili uspješni.

Prvi topli dani bili su povezani sa pravljenjem svirala od vrbe, dok su djevojčice plele vijence od tratinčica.

Kod pravljenja svirala zahtijevala se vještina. Prvo si sa vrbovog pruta, kojega si na debljem kraju odrezao ukoso, trebalo skinuti koru u dužinu od jedne podlanice (pet do šest centimentara) Kora je trebala ostati čitava, jer se je kasnije opet vraćala na prut. Prije nego što se počelo sa skidanjem kore trebalo je na njoj napraviti rupu kroz koju će izlaziti zrak.

Kako bi se kora lakše skinula udaralo se po njoj drvenom ručkom džepnog nožića …škljoce. Pri tom su se izgovarali besmisleni stihovi, koje je i Tadijanović opjevao u pjesmi:

Kreni koru, pušći vodu
Tele sisa mliko
Po dolini po gorini
Po seljačkoj torbetini.

Kada ti je uspjelo oguliti koru stavio si ju u usta kako bi imao slobodne ruke za pravljenje piska i akustičnog tijela na oguljenom dijelu pruta. Kada je to bilo gotovu, staviš koru nazad i svirala je gotova.

Za Blagovijest (25. ožujka) palili smo vatre pored puta. Cijeli dan smo skupljali suhe grane po šumi, što tada nije bilo jednostavno, jer su ljudi svaku grančicu koristili za ogrjev.

Kada bi nas se skupilo više igalo bi se vrebca i pale i oko rupe nek se kupe, a kada bi se našla i lopta onda se igralo graničara. Na njemačkom se ta igra zove Volksball, ali i u Njemačkoj je malo ljudi koji još znaju njena pravila.

A bilo je i igara koje su već graničili sa dramskom umjetnošću. Najpoznatija je ona Došla majka s kolodvora.

S jedne strane stoji djevojčica koja glumi majku, a s druge grupa djece. Za vrijeme cijele igre djeca se drže za ruke i naizmjence idu jedni prema drugima, tj. prema igračici koja je majka, a ona prema grupi djece.
Kada “majka” kaže ime i zanimanje kćerke, djeca odlučuju hoće li izabranu “kćerku” dati “majci” ili ne (ako neće, onda majka traži novu kćerku). Kad se “kćerka” preda “majci”, ona prelazi na stranu majke i tako do posljednjeg proziva.

Mi muškarci smo uvijek imali ulogu statista, glumili smo kćeri, a glavnu ulogu majke je imala uvijek djevojčica, a scenario je glasio:

Majka: Došla majka s kolodvora dija, dija de.
Djeca: Što će majka s kolodvora dija,dija de?
Majka: Ona traži jednu kćerku dija,dija de.
Djeca: Kako će se kćerka zvati dija,dija de?
Majka: Nek’ se zove (“majka” izgovori nečije ime) dija, dija, de.
Djeca: Što će ona biti dija, dija, de?
Majka: Ona će biti (“majka” kaže zanimanje) dija, dija, de.

Ako je pri ruci bilo uže, a toga je bilo kod onih koji su imali konje, preskakao se konopac. Za nuždu je pomogla i loza iz obale, ali ona je bila kratkotrajna.

Dva igrača drže uže na krajevima i vrte ga tako da ono dodiruje. Igrači uskaču i skaču u zrak kada im se uže približi nogama.

Postojale su varijante: Zemlja, sredina, visoko i vatra. Kod zemlja uže je dodirivalo zemlju, kod sredina uže je u visini gležnja bilo u najnižoj točci, kod visoko uže se moralo preskakati u visini koljena. Vatra je bila brzo okretanja užeta u sve tri prethodne kombinacije.

Naravno …znali smo raspored dozrijevanja svih voćaka u obližnjim vinogradima. Obično oko prvog svibnja dozrijevale su najranije trešnje i bilo je pitanje časti tko će uspjeti donijeti trešanja u njedrima i počastiti društvo. Naravno …trešnje su bile ukradene.

Kasnije vrste trešanja su ukusnije. Najukusniji su kasni hruštovi, koji su dozrijevali sredinom lipnja. Oni su često znali biti crvljivi, ali to je smetalo samo kad bi se već najeo.

Naravno u džepovima bi se uvijek našlo dugmadi, čepova od pivskih boca, kasnije i klikera i sličica igrača iz čokolade sport što je služile za igre na sreću.

Sve igračke bile su od prirodnih materijala i u do it yourself izvedbi. Puška ili špricaljka od bazge, već spomenuta svirala od vrbe, luk i strijela, lutke od klipova kukuruza, lopte od kravlje dlake… I nitko tada nije čuo, niti poznavao pojam ekologija, niti pojam zaštita okoliša.

Preko ljeta je bilo kupanje na potoku.

Nakon berbi išlo se u tulukanje po vinogradima. Znalo se ponekad dogoditi da kod berbe gržđa ostane koji grozdić. I znalo se dogoditi, ako je godina bila dugo topla, da dospiju prvi grozdići na lozi koja je kalemita te godine. To se onda zvalo tuluk …riječ koja godinama i desetljećima izvan upotrebe.

To je vio poseban užitak …pronaći koju bobu i u kasnu jesen.

Oko Božića pravili smo uvijek pucnjavu. Komadić karabita malo bi se pokvasio i stavio na zemlju. Pokrio bi se limenkom na kojoj je bio mali otvor na dnu. Tu rupu je trebalo začepiti prstom da se u prostoru pod limenkom nakupi dovoljno eksplozivnog plina, kojega smo zapalili komadom upaljenog novinskog papira.

To je na našu veliku radost izazivalo eksploziju, ali bilo je i dosta opasno.

U mom djetinjstvu bilo je po poljima još dosta eksplozivnih naprava i dosta municije. To smo isto tako aktivirali kako smo znali i umjeli. Najćešće bi negdje …daleko od kuća naravno naložili vatru, a onda to pobacali u oganj i potražili sklonište.

Uskoro je uslijedila pucnjava. Kada je prestala izašli bi iz skloništa i vidjeli kako od vatre nije ostalo ništa.

Ali znalo se dogoditi da pokoji metak eksplodira kasnije, što je redovno izazivalo paniku.

A ponekad smo rastavljali ručne bombe. Često je pri tome dolazilo do nesreća, mnogi su smrtno stradali, ili ostali bez ruku ili prstiju. Gotovo kako nema niti jednog mog vršnjaka koji nije imao neugodna iskustva sa municijom, ili oružjem iz drugog svjetskog rata.

Ah da …i pušilo se. Pravili smo cigare od suhih vlasi na kukuruznim klipovima, što je bilo krajnje neugodno, ali htjelo se sličiti odraslima.

Zimski sportovi bili su jako zanimljivi, ali i jako opasni. Bilo je to uglavnom sanjkanje, koje je samo po sebi rekreativno i zabavno, ali vući sanjke uz brijeg i onda se na njima spusti niz njega brzo bi dosadilo.

Putem su prolazili seljaci sa konjskim sanjkama. Mi bi stajali na rubu puta i vikali: -Čiko smijemo li se zakvačiti!

Ako bi Čiko to dopustio zakačili bi se za konjske sanke i vozili se po putu.

Ali poneki Čiko je malo više zavirio u bocu, pa se je rado našalio sa nama. Potjerao bi konje i mi bi u krivinama često odletjeli u jarak pored puta. On bi se onda slatko smijao, jer mu je uspjelo nasamariti nas.

Znali smo navečer po mjesečini izgurati seoske sanjke na brdo iznad Bartolovaca. Na vrhu bi posjedali svi u njih …ponekad desetak nas.

Po zaleđenom putu sanjke bi razvile veliku brzinu, a kočnica nije bilo, pa je redovno dolazilo do prevrtanja. U najboljem slučaju vožnja bi završavala u dvorištu Pere Jagodanovića na hrpi snijega. E sad …ako je pas bio već pušten bilo je svakako. Psi su tu da čuvaju dvorište od uljeza, što je obično osjetio prvi koji mu se našao u zubima.

Opasne igre moga djetinjstva prouzrokovale su mnogo ozljeda. Kod mnogih smo si pomagali sami, tako na su se na primjer otvorene rane dezinficirale mokraćom, a ako je trebalo zaustaviti krvarenje onda se to radilo sa listom bokvice, ili suhim stolisnjakom. Poznavali smo te trave i pomagali si sami i …preživjeli smo. Dragocjeno iskustvo koje smo stekli.

A često su se u igri znale isprazniti baterije …ogladnjeli smo. Tada smo odjurili kući, mati bi namazala šnitu kruha sa svinjskom masti. Malo soli i paprike odozgor i trk nazad.

Znalo se dogoditi da kruh ispadne iz ruku. Šnita kruha namazana mašću ili pekmezom ne pokorava se matematičkom zakonu vjerojatnoće. Po tom zakonu morala bi pasti jednom na namazanu stranu, a jednom na onu nenamazanu. Ne! Namazana šnita kruha pada uvijek na namazanu stranu.

Onda se to malo otpuhne, a veći komadići smeća se izvade prstima i bace, a prsti se obližu.

Kroz selo su često prolazili krečari iz brdskih sela. Oni su na kolima vozili negašeni kreč i vikali: kreeeeeča, kreeeeča! Mi bi tada istrčali na put i vikali: kiše, kiše …što bi krečare razljutilo, pa su nas pokušali udariti kandžijom.

Nekad im je to i pošlo za rukom.