Mladen Vojtkulak
još čujem
u ušima
u glavi
lepet krila uplašenih golubova
i potmulo vrištanje vjetra
dok bezglavo juri kroz krošnje
lomeći grane tek rascvjetale trešnje
u trenu ruši se moj svijet
nestaje
sve što sam volio
i sunce pulsirajući umire
pred mojim očima
eksplodira kao trula dinja
bačena na asfalt
da si barem ovdje
da me čvrsto primiš za ruke
privučeš me k sebi
i poljupcima otjeraš
ovu apokaliptičnu noć
znaj
kad bi ovaj ružan san
bio stvarnost
i kad bih svijet doista
morao umrijeti
jedino što bih u tom trenu poželio
to je da umrem
grleći
jedinu
tebe
Predivno