Emil Cipar
Negdje početkom 60-tih počeo se svugdje u Jugoslaviji podizati opći standard, pa taj razvoj nije mogao obići ni Bartolovce. Elektrifikacija sela je bila u punom jeku. Za globalnu infrastrukturu se pobrinula država …centrale, dalekovodi i to, a za provođenje mreže po selu morala se pobrinuti mjesna zajednica.
Zajednica i Bartolovci …to dvoje ne ide jedno uz drugo ni slučajno. Nesloga u selu došla je do punog izražaja već kod prvih dogovora o izgradnji mreže.
Selo tada nije imalo društvene prostorije, pa je teta Liza Kaurić ponudila svoju sobu za sastanke mještana.
Glavno pravilo u diskusijama bilo je: biti protiv onoga što susjed predlaže. Da je struja neophodno potrebna svima to je bilo u drugom planu.
Tako je prolazilo vrijeme …dvije ili tri godine otprilike …svađalo se, tuklo se, ali struje nema.
Mi koji smo bili bliže Sibinju počeli smo pregovore sa Sibinjom da se nas par kuća spoji na njihovu trafostanicu. Kada se za to doznalo u ostatku sela pokazaše i oni neku spremnost ipak ozbiljnije prići problemu.
I dobro …par godina kasnije nego u ostalim selima počeli su i Bartolovcima radovi na električnoj mreži. Istovremeno je počelo i uvođenje instalacija u kuće. Nije to bilo ništa luksuzno. U svakoj prostoriji jedno rasvjetno svijetlo i jedna utičnica.
Ipak …bila je to velika kulturna revolucija koja je zahvatila selo. Odjednom su se pojavile potpuno nove riječi, novi pojmovi koji su do tada bili potpuno nepoznati …faza, napon, prekidač, osigurač, žarulja, trafostanica, stabilizator, štender, čašica, izolacija, uzemljenje…
Mrežu je gradio majstor Sigeta iz Budainke. Išlo je to relativno brzo …par puta je morala intervenirati milicija, jer vlasnik nije dao srušiti stablo koje se našlo na putu i nije se dao uvjeriti da žice moraju biti slobodne, jer je u njima napon koji može ubiti čovjeka.
Radove su uvijek pratili znatiželjne oči mještana. Tako je i Joško zvani Grbavi, gledajući električare na krovovima kako spajaju pojedine kuće na mrežu postao pravi stručnjak. Njegova kuća je bila pri kraju sela i na nju još nije došao red, a Joško je postao nestrpljiv.
I baš kad su stigli do njegove kuće dogodilo se da je bila subota poslijepodne i radnici su prekinuli posao. Joška će spojiti u ponedjeljak.
E to Joško nije mogao …čekati do ponedjeljka. On je već bio kupio radio i htio je te nedjelje po svaku cijenu slušati pjesme po željama sluštatelja. Po željama slušalaca …zvalo se to onda.
Eh …o toj emisiji moram reći par riječi. Bila je to tada velika moda uz neku pjesmu poželjeti nekom sretnu kupovinu frižidera …na primjer.
Čulo se jasno tko naručuje …kum Anđelko sa suprugom Dragicom i djecom Mirkom i Anom. Želji se pridružuje i šogor Ilija sa ženom Blaženkom.
I čulo se jasno kome se naručuje …dragom Anti iz Bartolovaca.
I to je bio vrhunac i motor razvoja standarda. Svaka veća kupovina obznanjena je uz prigodnu, ili neprigodnu pjesmu preko etera. Na taj način mogla se utvrditi i top-lista, jer se neka pjesma mogla u istoj emisiji čuti i desetak puta. A hitovi su bili: Sarajčice hajdemo, Gdje si pošla sa cvijetom u kosi. Potočić maleni…
Udaljih se od Joška Grbavog. Elem …njega radnici ostaviše bez struje jednog subotnjeg popodneva sredinom 60-tih.
–Ma nećete vi mene vući za nos …pomislio je Joško …znam ja kako se to radi …i odluči spojiti sam svoju kuću na mrežu.
Kako se to radi vidio je Joško bezbroj puta. One dvije žice koje izlaze iz štendera treba samo spojiti na dvije od četiri žice na mreži.
Jedna od njih je nula. To je ona žica do puta, a ostale tri su faze. Napon između nule i faze je 220 volti, a napon između dvije faze je 360 volti. Sve je to Joško znao, a znao je da se i onaj dio s kojim se žice iz kuće spajaju s onima na mreži zove „žabica“. Ma što znao …imao je Joško već dvije žabice koje je morao kupiti zajedno s čašicama i štenderom.
Znao je Joško puno, ali nije znao da električari isključuju struju u trafostanici kada rade na mreži. Kada završe posao ponovo ju uključe.
Popeo se Joško sa Žabicama u džepu i šarafcigerom u ruci na krov i dao na posao. Dok je spajao nulu nije bilo problema …ali kad je uhvatio fazu…
Bacio udar struje Joška s krova u dvorište. Srećom …bila je to niska kuća. Ali ipak …dobro se ugruvao.
Dugo vremena se u njegovom prisustvu nije smjela spominjati bilo kakva riječ koja ima neke veze s elektrikom i strujom, jer bi Joško postao naprasan i svadljiv.
Početkom 60-tih dogodilo se u selu jedno ubojstvo koje nije odmah razjašnjeno i koje je unijelo strah i nemir u selo. Na misteriozan način ubijen je Grgo Radišić, doseljenik iz Bosne, koji je živio sam u maloj kući, malo izvan sela.
Bilo je to negdje u kasno proljeće. Grgu je pronašao rođak, prijavio slučaj miliciji i ona se dala na posao. Tih dana dogodila se u okolici Broda serija ubojstava koja su sva bila neriješena.
Toga ljeta radio sam u jednoj privatnoj građevinskog firmi kao pomoćnik. U to doba malter se miješao ručno. To smo radili moj susjed Stjepan Miklaužić- Braco i ja.
Osim nas bilo je i pet majstora zidara. Mi smo im dodavali materijal i obavljali sve niže poslove kojih tako ima na građevini.
Braco i ja imali smo nalivpero-pištolj. I to je tada bilo u modi, a radili su ga naučnici u industrijskoj školi. Ilegalno razumije se. Punio se jednim malokalibarskim metkom i mogao je i ubiti čovjeka.
Eh sad …to je valjda bilo ono što sada zovu pubertet. Nekako osjećaš da više nisi dijete, a ne znaš šta se ustvari događa s tobom, pa moraš imati pištolj.
I moraš pušiti! Ali kako. Bracin otac bio je jedan od majstora u firmi u kojoj smo radili.
Radili smo tada na preuređenju čuvenog „Konzuma“ u Brodu na uglu Pilareve i Gupčeve u Slavonskom Brodu. Stara zgrada sa bezbroj prostorija.
U pauzama smo znali potražiti najskrovitiju i tamo smo gledali pištolj i pušili.
U jednoj takvoj pauzi primjetimo kako je specijalna milicija opkolila zgradu. Mi smo pomislili da je to zbog našeg pištolja i usrali se od straha. Tko li nas je samo izdao …mislili smo. I zašto moraju taj slučaj rješavati specijalci.
Na našu sreću ustanovilo se da je policija došla uhititi jednoga drugog „kolegu“ iz firme i to ne zbog nalivpero-pištolja, već zbog višestrukog ubojstva iz koristoljublja.
Bio je to čovjek iz susjednog sela koji je već odležao višegodišnju kaznu zbog ubojstva vlastite tete. U zatvoru je izučio zanat zidara i po izlasku se zaposlio u firmi u kojoj smo i mi radili preko ljeta.
On je ubio Grgu Radišića, a počinio je ostala ubojstva u okolici Broda.
Budući da smo ga dobro poznavali nije nam bilo baš jednostavno. Radili smo, šalili smo se, smijali smo se sa hladnokrvnim ubojicom.
Ali opet u neku ruku bili smo tih dana glavni frajeri, jer su svi htjeli doznati od nas pojedinosti hapšenja.
Tako sam upoznao i vrijednost i istinitost medija. Ispričaš kako je bilo …čovjek nije pružao nikakav otpor, čak je milicionaru koji mu je htio staviti lisice spremno pružio ruke.
Nakon par dana čuješ kako je on …pružao grčeviti otpor, kako je pri hapšenju bilo i pucnjave i ranjenih. Shvatio sam i zašto je tako: Ljudima je istinita verzija bila previše jednostavna i svatko je kod prepričavanja dodao ponešto, pa je tako na kraju ispala prava drama koja ljepše zvuči i rado se sluša.
Bio je to susret sa ubojicom, a imali smo tih dana susret i sa samoubojicom.
Na mjestu u selu gdje se odvaja put za Slobodnicu živjeli su Čile i žena mu Roja. Nisu im baš u braku cvjetale ruže i Čile odluči napustiti ovaj svijet. Htio se baciti u bunar, ali Roja je mislila kako će taj čin učiniti vodu nepitkom za duže vremena. Onda se htio objesiti, ali Roji je trebao konopac za vezanje krave. Ni ideja ubiti se strujom nije se Roji sviđala, jer se bojala da će joj iskočiti osigurač, ili će ne daj Bože ostati bez faze na duže vrijeme.
Čili je preostao jedino vlak. Izabrao je Orient-ekspres, najbrži i najčuveniji od svih. Pričekao ga je hrabro jednog ljetnog prijepodneva, baš kad smo čuvali krave u blizini. Čile je stao na tračnice raširio ruke i tako dočekao jureću grdosiju.
Mi smo taj čin gledali iz neposredne blizine. Vlak se zaustavio uz nesnosnu škripu kočnica, nekoliko stotina metara dalje.
Čiline ostatke skupljali su kasnije uz prugu vilama. Jedva 20 kilograma od čovjeka koji je za života vagao preko stotinu kila.
A napredak se nije dao zaustaviti. I u Bartolovcima je Srednji vijek počeo umirati, mada je još uvijek bilo ljudi koji struji nisu vjerovali i koji su govorili da su to „nečista posla“.
Seoski bubnjar Stipo Blažević – Stipica, prestao je hodati po selima i čitati važne obavijesti Općinske uprave. Njegov posao preuzeli su lokalni radio i novine. Pojavile su se i prve lokomotive dizelke na pruzi. Parne lokomotive iz legendarnih serija 32, 36 i 38 viđale su se sve manje.
A i val mode je zahvatio selo. Japanke, šuškavac, najlonska košulja, šimike i kravata na gumu bili su obvezni i bili su pitanje statusa. Bez njih kod cura nisi imao nikakve šanse.
Ali o tome ću drugi puta.
Svaka čast.
I hvala