TETE MOJE MLADOSTI

piše: Emil Cipar
Kad sam počeo pisati ovu mini-seriju po prvi puta nisam imao dvojbe oko njenog naziva. VJEČNO GLADAN najbolje karakterizira moju osobu.

O kakvoj se gladi radi biološkoj ili duhovnoj?

I jedna i druga prate me cijeloga života. Možda je izraz gladan malo strog, jer ipak nisam umro od gladi, ali rijetko sam upoznao osjećaj sitosti. Nije to neki psihosomatski poremećaj nego sasvim jednostavno: jela je uvijek bilo malo.

Pa i sada sam osuđen na gladovanje. Nakon jedne operacije izvađen mi je želudac i moji obroci su od tada, količinski vrlo skromni.

Ma da ne filozofiram …dobro je to tako i nisam nezadovoljan zbog toga.

Elem …mojim polaskom u srednju školu promijenilo se puno toga. Često sam odlazio ujutro u 5.30 od kuće, a vraćao se u 20, 21 ili 23 sata. Dopodne sam išao u školu, a poslijepodne na praksu, ili obratno.

Ujutro rano bih doručkovao. Obično su to bila jaja sa slaninom. To je držalo neko vrijeme, ali trebalo je nekako ručati nešto. E o tome ću pisati danas.

U početku sam nosio masni kruh, ili komad slanine, čvaraka …rijetko kobasice, ili krvavice. Nije se imalo. Nakon prve godine tehničke škole u kojoj sam naučio praviti tehničke crteže već se lakše disalo. Ponekad sam radio nešto u fušu, najčešće sam pomagao pri izradi tehničke dokumentacije u Đuri Đakoviću i drugim firmama u Brodu.

Honorar su bili bonovi za menzu. A te menze su za mene bile vrhunac kulinarstva. Kuhala su se tu jednostavna i vrlo, vrlo ukusna jela …gulaš, perkelt, variva…

A kuhale su ih tete koje su izgledale kao da su klonirane. Ista visina, isti stas, ista frizura. I normalno: bijela pregača, bijela marama, rjeđe kapa i …borosane!

Borosane su one, nekada poznate cipele od platna, koje su išle nešto preko gležnja. Nosile su ih žene koje su većim dijelom stajale na poslu: trgovkinje, medicinske sestre, konobarice, kuharice…

I bile su plave boje. Kasnije je bilo bijelih

Sve te tete su bile punačke i veselog izraza lica.

Ako su te tete zavoljele onda si živio na sunčanoj strani života. Dobio bi uvijek veći komad mesa, više priloga i umaka i uvijek okrajak od kruha. Okrajak se jako cijenio …em je bio veći, em je bio ukusniji.

Kroz moje školovanje u Brodu upoznao sam gotove sve tete iz svih društvenih i radničkih kuhinja. O svima mogu napisati samo najbolje, ali to bi onda bio roman, pa ću izdvojiti one iz ZOKILA (poduzeće za opravak kola i lokomotiva).

Bila je to manja firma u Brodu. Nisu imali svoj konstrukcijski biro, pa su često trebali pomoć pri izradi dokumentacije. Poznavao sam sve inženjere i tehničare tamo, a i bilo ih je samo desetak.

ZOKIL je bio Kumičićevoj ulici, odmah uz prugu i na putu u školu prolazili smo pored njega. Ako su oni trebali moju pomoć, rekli bi to portiru, a on bi mi rekao, jer sam mu se uvijek javio u prolasku.

Ako je trebalo onda sam ušao u firmu, „pogodio posao“ i dogovorio se kada će biti gotovo. Crtao sam kod njih u firmi, a i hranio se u njihovoj menzi.

Ponekad sam dobio više bonova, pa sam ih kod teta zamijenio za novac. Taj mi je opet trebao za kino, cigarete, baklavu u slastičarni Sport, šampitu ili krempitu kod gospođe Slavnić, kiflu kod Prpića…

I kada nisam imao posla u ZOKILU, pa analogno ni bonova, mogao sam ipak navratiti kod teta u kuhinju. Uvijek se tu našlo nešto za mene. Tete su naprosto uživale u tome nahraniti nekoga.

E sad …ta hrana u menzi bio je uvijek poseban ugođaj. Mirisalo je tih dana posvuda u Jugi na jela iz restorana društvene prehrane. A ta jela mogao si je priuštiti svatko.

I svi restorani su izgledali slično. Đurina menza, ili „Brodvinov“ „Mosor“ na trgu pobjede u Brodu, ZET-ova menza na Remizi u Zagrebu, Šubićevac isto u Zagrebu, Restoran u studentskom centru, ili restoran u brodskom odmaralištu u Starigradu na Hvaru… Svugdje je bila samoposluga i jela su svugdje prijala jednako.

I svugdje su postojale te klonirane tete u borosanama kod kojih se moglo doći i bez pare u džepu. –Nemam novaca danas teta …bilo je dovoljno. Za gladna usta našlo se uvijek kuhanog tijesta i vrlo ukusnog umaka. Puno kruha uz to i dan je spašen.

Zašto su sve te kuharice kuhale jednako diljem Lijepe naše postalo mi je jasno tek puno godina kasnije kada restorana društvene prehrane nije više ni bilo. Sve te tete došle su na neki način u dodir sa filozofijom velike, što znači velike …najveće hrvatske kuharice svih vremena, a ona se zvala Mira Vučetić.

Uz bezbroj kuharskih emisija, savjeta na internetu, u novinama… dakle u savjetima koje dijele kuhari sa zvjezdicama i zvjezdice bez imalo pojma u kuhanju …filozofija i vještina Mire vučetić ostala je nedohvaćena.

A ona je imala jako jednostavan pristup kuharstvu:

–Nije umjetnost skuhati ukusno jelo …umjetnost je skuhati ukusno jelo od sastojaka s kojima trenutno raspolažeš.

Mira Vučetić rođena je u Ogulinu  1892., a umrla u Zagrebu 27. siječnja 1976. godine. Autorica je brojnih domaćinskih priručnika i kuharica. U Ogulinu je završila pučku školu i četiri razreda građanske škole.

Mira Vučetić kućanskom je poslu vratila dignitet, a kao vrstan pedagog i društveni organizator, pripadala je društvenim djelatnicama koje su dale novi pečat u našem javnom životu. Kultura prehrane, organizacija obitelji, spremanje za buduće kućanske poslove, veza s ugostiteljstvom i turizmom – sve su to komponente na koje je rad Mire Vučetić ostavio duboke tragove.

Pouzdano tvrdim, nakon što sam kušao tisuće i tisuće raznoraznih jela, mnoga pripremio sam slijedeći upute iz šarenih knjiga s receptima da ovoj velikoj samozatajnoj ženi niti jedan današnji kuhar nije niti do koljena.

Možda će mu poći za rukom kreirati neki naizgled ukusan obrok, ali duh Mire Vučetić nikad ga neće dotaknuti.

Početkom 70-tih otišao sam u Njemačku i sobom ponio čežnju za mirisom jela iz društvenih kuhinja. Vremenom su one nestajale, zamijenila ih je bezdušna brza hrana, koju nazivamo fast food.

I nestale su tete u borosanama, tete sa hladnim trajnama, tete moje mladosti… Odlazile su polako u mirovinu, umirale… a nove tete nisu bile biše potrebne.

Ovih dana dok tražim nešto prikladno za pojesti, razmišljam o tetama moje mladosti. Nema ih više, nema ni restorana društvene prehrane, nema jedne posebne kulture…

Postali smo brži postali smo mobilniji, postali smo moderniji. Ali istovremeno smo postali siromašniji za jednu ljudsku osobinu, za običnu toplu komunikaciju među ljudima.

Drage tete moje mladosti u borosanama, trebalo bi vam napraviti spomenik. I vama i vašoj velikoj učiteljici Miri Vučetić.

Na nju i na vas me podsjeća samo knjiga „Velika hrvatska kuharica“. Kada se moj sin Kruno oženio i kad se zasitio jela iz ponude bogate njemačke kuhinje, sjetio se svojih hrvatskih korijenja.

–Tata imaš li neku knjigu sa hrvatskim receptima. Znaš, s onim običnim jelima koja smo jeli kod bake Ružice i bake Ane.

Dao sam mu knjigu Mire Vučetić iako sam se nerado rastao od nje. Teško ju je nabaviti …ne izdaje se više, jer nije dovoljno šarena, nema slika u njoj.

Posudim ju ponekad u Gradskoj knjižnici, prolistam i uvijek pronađem neki biser u njoj. Biser moje mladosti u Slavonskom Brodu.