Sonja Smolec/18.04.2013./Odlično napisano, Antonio. Sve je, na žalost, upravo tako. Nekad čovjek nije trebao tražiti pomoć. Kad bi susjed vidio da nešto radite, sam je pitao: Susjede, trebate li pomoć? Nije mu bilo ni u primisli da traži da mu se za to plati. Uvijek je bilo dovoljno kazati “Hvala”, jer susjed, ili prijatelj, uvijek je znao, ako će nešto trebati da ste za njega uvijek tu.Nekad su ljudi jedni drugima u subotu ili nedelju nosili kolače, ili jaja, uvijek su imali nešto za podijeliti, ako ništa drugo, a ono barem lijepu riječ. Utjehu. Danas bježe od potrebitih kao da imaju kugu! Danas, ako ne radiš, još te kritiziraju! Pa kak možeš u kući trpjeti dva (ili tri) nezaposlena! Samo se usudi pitati “Imaš l i… Poznati odgovor bit će “Znaš, to košta …
A znanje? Kome ono treba kad je lakše manipulirati neukim ljudima.
Većina dnevnih listova i ostalih novina postale su čista “žuta komercijala”. Teže jedino svom probitku, broju prodanih primjeraka, serviraju samo katastrofe kako bi čovjeku njegove osobne brige izgledale manje. Danas, kad na svijetu ima otprilike sedam milijardi stanovnika, nije problem naći neprilike i veće od naših. Ali, to ne znači da bi se itko time trebao tješiti. Tuđa nesreća ne bi nas trebala “spašavati nas samih”. Da bi se globalni problemi počeli rješavati, bar djelomično, treba krenuti prvo od nas samih – pojedinačno i lokalno.
Eh, da. Gdje je nestao čovjek. Pojelo ga megalomanstvo, loša politika, loši primjeri na kojima djeca odrastaju, grabizam. I statistika. Pretvorili smo se u više ili manje bombastične brojeve.