Mladen Vojtkulak
Sunce i vjetar se jutros poigraše sa
Srebrnim listovima kanadskih topola
Što u rijetkim skupinama rastu
Na rubovima šumaraka
Tu nedaleko od pruge
Poželjeh ispružiti ruke
kroz prozor vagona
i pomilovati te posrebrene krošnje
što me na kosu moje majke podsjetiše
jednolično kloparaju kotači
i ja kroz polu san slušam
postariju ženu što sjedi preko puta
i pletući vestu za unuku
sa smiješkom mi reče
„ova jesen je toliko lijepa
Da bi mi sada bilo žao umrijeti „
Meni bi bilo žao umrijeti
Draga moja gospođo
Prije no što upoznam ženu
Tako lijepu kao ova jesen
A koja je spremna sa mnom
Podijeliti sve svoje …
listove i boje …
smijemo se oboje
a vlak nas nosi dalje
oboje jurimo u zagrljaj
jedne prekrasne …
jeseni …