O ZLATU, VLAKU I JESENI

Mladen Vojtkulak
0724.vrcv7k (1)Sunce i vjetar se jutros poigraše sa
Srebrnim listovima kanadskih topola
Što u rijetkim skupinama rastu
Na rubovima šumaraka
Tu nedaleko od pruge
Poželjeh ispružiti ruke
kroz prozor vagona
i pomilovati te posrebrene krošnje
što me na kosu moje majke podsjetiše

jednolično kloparaju kotači
i ja kroz polu san slušam
postariju ženu što sjedi preko puta
i pletući vestu za unuku
sa smiješkom mi reče
„ova jesen je toliko lijepa
Da bi mi sada bilo žao umrijeti „

Meni bi bilo žao umrijeti
Draga moja gospođo
Prije no što upoznam ženu
Tako lijepu kao ova jesen
A koja je spremna sa mnom
Podijeliti sve svoje …
listove i boje …

smijemo se oboje
a vlak nas nosi dalje
oboje jurimo u zagrljaj
jedne prekrasne …
jeseni …

 

 

 

 

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments