OSVRT
piše: Emil Cipar
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
1909. A.G.Matoš
Isfrustriran događajima i načinom kako su ti događaji preneseni od hrvatskih medija, odlazim u jutarnju šetnju. Nisam dobro raspoložen i dnevne vijesti me uzbuđuju preko mjere. Zemlja je u očajnom položaju, a narod kao da to ne želi znati.
Izbjegavam razgovore na ulici. Oni me još više uzbuđuju.
Hrvatski narod ne želi jednostavno vidjeti realnost, ne želi shvatiti u kojem vremenu i kakvim prilikama živimo. Jer kako bi inače bilo moguće da ih više zanima prostačko divljanje nekoga tamo Zdravka Mamića, nego činjenica da tužiteljstvo u Haagu traži 27 godina kazne za generala Gotovinu. General Gotovina stoji pred sudom za Hrvatsku, a tužitelj je upravo optužio hrvatski narod. Ali vijesti te vrste moraš tražiti po portalima hrvatskih medija. Umjesto toga …Mamić, relikt iz devedesetih, kada su Hrvati dresirani da budu stoka sitnoga zuba i da slušaju izabrane.
Dresura je uspješno provedena.
Navraćam u obližnji trgovački centar. U boljim vremenima, u jutarnje sate bilo je parkiralište ispred iste prepuno automobila, a u prodajnom dijelu vrvilo je od kupaca.
Danas parkiralište gotovo pusto, a i u trgovini tužna slika. Samo jedna blagajna radi.
Želim kupiti dvije kajzerice, ili žemičke, žemlje…
Učiniše mi se nekako tamnim, pa zamolih trgovkinju iza teke da mi potraži dvije svjetlije.
-Kako to mislite …dvije svjetlije? Pa neću ja vama sada birati! Morate uzimati od reda. Ako već sada rasprodam sve svjetlije, šta će ostati onima koji dođu poslije vas?!
Ne vjerujem svojim ušima. Potsjeća me to na scenu iz knjige „Jebeš sada hiljadu dinara“ Borisa Dežulovića, u kojoj taksista ne želi voziti gosta, jer je jedini taksist pred stanicom …i ako on sada ode, onda neće biti nikoga, a šta će biti ako neki gost traži taksi.
-Nemojte mene učiti moj zanat! Radim 35 godina kao trgovkinja i znam posao jako dobro!
Mislim na svoje „njemačke“ dane. U Remscheidu u pekarnici „Huasmann“ kupovao sam najbolje kajzerice. Ljubazna trgovkinja mi je uvjek birala veće i svjetlije. Imao sam osjećaj da sam posebna mušterija, da joj se posebno sviđam. Ako su nekada ostale samo male i tamnije, dala mi je za istu cijenu nekoliko više.
Ja sam imao osjećaj da sam posebni kupac, a trgovkinja je samo jako dobro obavljala svoj posao. I svi su bili zadovoljni.
Nisam tražio šefa trgovine i požalio mu se na njegov personal. Znam da bi trgovkinja imala neugodnosti, možda bi i dobila otkaz, jer se to danas vrlo brzo događa. Nisam ni kupio kajzerice.
Danas očito nije moj dan.
Hrvatsko novinarstvo više ne postoji. Struka se nadmeće u podilaženju bolesnim društvenim pojavama. Na tiskovnoj konfernciji Zdravko Mamić bezdušno i krajnje bezobrazno napada i vrijeđa svakoga tko mu smeta, a novinari ga poslušno i ponizno slušaju, jer htjeli to oni ili ne …taj Zdravko Mamić ih hrani. Mamić psuje mater njihovom kolegi a oni jadni …svjesni svoje nemoći nisu u stanju ni pružiti nužnu kolegijalnu pomoć.
Ipak nije baš sve tako crno. Na portalu HRSVIJET.NET, Romano Sole obraća se gluhima i slijepima. U svojem Osvrtu U Haagu se sudi hrvatskom narodu!, brani novinarsko i hrvatsko dostojanstvo. Kap je to vode na vrućem kamenu, ali ipak dobro je znati da postoji još par kolega, koji znaju da mafija i cosa nostra nisu humanitarne organizacije i da Svetog Franju Assiškog ne treba brkati sa Zdravkom Mamićem.
Nije dan još potpuno propao. Na stolu mi je knjiga „Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe“. Autorica Veronika Vere na svojoj je koži osjetila nepravdu i moć blata u kojemu Hrvatska tone. Ali …junakinja ove knjige nije se ustrašila niti ustuknula. Hrabro i odlučno, podržana vjerom u svete vrijednosti upustila se u bezizglednu borbu.
Veronika Vere i Romano Sole podržavaju me u vjeri da se isplati poslušati Krista, koji je rekao …moj put je težak.
Težak jest, ali jedini ispravan. Zbog toga završavam ovaj osvrt poznatom budnicom:
Još Hrvatska ni propala
dok mi živimo,
visoko se bude stala
kad ju zbudimo!
Ak je dugo tvrdo spala,
jača hoće bit;
ak je sada u snu mala,
hoće s’ prostranit.
Hoj, Hrvati, braćo mila,
čujte našu riječ,
neće nas razdružit sila
baš nikakva već;
Nas je negda jedna mati
draga rodila,
s jednim nas je, Bog joj plati,
mlijekom gojila.
Kako ćemo majki bolje
sad zahvaliti,
kak da budmo jedne volje
se zjedinit;
Jal i nazlob njene sine
su razdružili,
stare slavne Domovine
diku zrušili!
Ljudevit Gaj