JEZIK RODA MOGA

IZ NAŠE ARHIVE ...Domoljubni stihovi Petra Preradovića /Objavljeno 26.01.2010./

Ovi stihovi Petra Preradovića velikog hrvatskog domoljubnog pjesnika pratili su me cijeli iseljenički život. Htio bih njihov značaj i njihovu snagu podijeliti s vama. Nije ovo cijela pjesma, ali toliko zapamtih i to mi bilo dovoljno … /Emil Cipar/

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) –
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči, –
To je jezik roda moga!
Koliko se hvale puci
Svaki svojim tobož’ slavnim;
Kad ih š njime divnim sravnim,
To su meni mrtvi zvuci;
Nijesu srcu sladost medna,
Nit su duhu krilna sila,
Niti bukte kroz sva bila
Ko što njeg’va rječca jedna!

O autoru:

Preradović je rođen 19. ožujka 1818. godine u mjestu Grabrovnica pokraj Đurđevca. Za vojnu se službu školovao u Bjelovaru i Bečkom Novom Mjestu te nakon završetka obrazovanja, zbog prirode posla, često mijenja mjesta boravka. Službuje uglavnom izvan Hrvatske, a kroz svoju je karijeru u vojnoj hijerarhiji uspio steći čin generala.

Petar Preradović samo je jedan u nizu neospornih hrvatskih domoljuba koje je smrt zatekla izvan Hrvatske. Umro je 18. kolovoza 1872. u Beču, gdje je tada i pokopan. Sedam godina kasnije njegovi su posmrtni ostaci preneseni u domovinu i sahranjeni u arkadama na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Osim već navedenih stihova, u antologiju su hrvatske poezije ušle i ostale, prvenstveno domoljubne pjesme, inspirirane stalnom borbom kako za hrvatski jezik tako i za hrvatsku opstojnost općenito. Kroz njih se jasno osjeća autorov poziv narodu da prestane biti letargičan i krene u borbu za vlastite vrijednosti, pritom posebno apostrofirajući materinji jezik i domovinu kao nešto što se jednostavno mora obraniti i sačuvati.

( Izvor: Magicus.info )

Najpoznatija pjesma Petra Preradovića je zasigurno Putnik. Svoje prve pjesme Petar Preradović je objavio na njemačkom jeziku, ali najljepše su ipak one rodoljubne, napisane na hrvatskom jeziku …poput ove. Zadnji stihovi ove pjesme uklesani su u nadgrobni spomenik na pjesnikovom grobu na zagrebačkom Mirogoju. Na pjesnikovom grobu uvjek se može vidjeti svježe cvijeće, dokaz štovanja i ljubavi prema pjesnikovoj riječi.
Pjesma putnik, izašala je 1846. u zbirci “Prvijenci”.

Pjesnikov nadgrobni spomenik na Mirogoju.

Bože mili, kud sam zašo!
Noć me  stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustinji!

Još konaka nijesam našo!
Sjever brije s sniježnog brda,
A tuđincu, siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda!

Naokolo magla pada,
Zastrta je mjesečina,
Ne vidi se zvijezdam traga;
Majko mila, majko draga,
Da ti vidiš tvoga sina!

Da ti vidiš njega sada
Okružena od zla svega,
Ti bi gorko zaplakala,
Ruka bi ti zadrhtala
Od žalosti – grleć njega!

Zašto tebe nijesam slušo,
Kad si meni govorila:
“Ne idi sinko od matere,
Koja mekan krevet stere
Tebi usrijed svoga krila!

Ne idi, sinko, draga dušo,
Ne idi od krova očinoga,
Tuđa zemlja ima svoje,
Ne spoznaje jade tvoje,
Tuđa ljubav ljubi svoga!” –

Govoreći s sobom tako,
K kolibici jednoj klima,
Koju spazi iznenada,
Umoreni putnik sada,
I zakuca na vratima.

Otvarajuć sve polako,
Zamišljena: Tko će biti?
Glavu pruži jedna stara.
“Daj u ime Božjeg dara,
Bako, meni prenoćiti!

Ne znam gdje sam – kud sam zašo,
Noć me je stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustini!

Drugi konak gdje bi našo!
Sjever brije s sniježnog brda,
A tuđincu, siromaku
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda.

Naokolo magla pada
Zastrta je mjesečina
,Ne vidi se zvijezdam traga,
Majko mila, majko draga,
Primi pod krov tuđeg sina!”

“Primila bih tebe rada;
Ali vidiš da spavaju
Ovdje sinka tri i ćerce,
Koji cijelo majke s[e]rce
I svu kuću ispunjaju!” –

“Nij’ daleko već do dana,
Već pozdravlja pijevac vile,
Dok zagrije danak Boži,
Malo vatre bar naloži,
Da otopim smrzle žile!” –

“Vatra mi je zapretana,
Drva ne imam skoro ništa,
Ovo malo, što je unutra,
Treba mojoj djeci sutra
Kad se skupe kod ognjišta!” –

“Za tuđinca ništa ne imaš
Tuđa majko, kad te moli!
Tuđe dijete tvoje nije!”
-S tim mu grozne suze dvije
Niza lica kapnu doli.

“Gdje su ruke tvoje majke
Sad da skupe suze sina?
Gdje koljeno, da počine,
Da si teško brjeme skine?
Gdje je tvoja domovina?!” –

Ko da su mu zmije ljute
S ovim riječ’ma srce stisle,
Ukočeni putnik stoji,
Leden znoj mu čelo znoji
I otimlje mozgu misle.

Ali oči uzdignute
K strani glede – ah onamo!
Gdje od drage domovine
Svako jutro sunce sine,
Tam’ ga želja nosi – tamo:

“Tebi opet duša diše,
Tebi srce opet bije,
Domovino, majko srjeće!
K tebi opet sin se kreće,
Od radosti suze lije.

Primi opet svoje dijete,
Cieli vijek će tvoje biti,
Ljubit tebe svako doba,
U tvom polju daj mu groba,
S tvojim cviećem grob mu kiti!!”