SVE SVOJE NOSIMO SOBOM

Pisma iz Belgije
piše: Marijana Šundov
Bruxelles/ Često me u domovini prijatelji pitaju o životu u Belgiji. Osjećaš li se usamljeno? Nedostaje li ti posao? Kako ispuniš dane?

To su pitanja koja sam i ja samoj sebi postavljala pred dolazak u Bruxelles. Sada nakon više od godinu dana znam da doista „sve svoje nosimo sobom“. Od sebe se ne može pobjeći. Ti si ono što jesi gdje god odeš.

Kakav si ti takvi su i ljudi oko tebe. Ako želiš prijatelje budi prije svega ti prijatelj. Učini dobro i dobro će te slijediti. Imam knjižicu „Misli, anegdote, molitve – Majke Terezije“ koju je izdao splitski Verbum. Često ju čitam i razmišljam o riječima ove velike žene.

Napisala je : „Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima – nije važno čini dobro.“ Daj svijetu najbolje što imaš, vjerojatno neće nikada biti dovoljno ipak, daj svijetu najbolje što znaš i imaš !“

Žena je to koja je iskusila mnogo toga ipak išla je svijetom i činila dobro. Dobro možemo činiti svugdje. Mi smo to što jesmo bez obzira gdje smo.

Dio sam velike obitelji Stalnog predstavništva Hrvatske pri NATO-u i to vojnog dijela. Stalno se nešto događa, a ono čemu se ja uvijek odazovem i rado sudjelujem su razne dobrotvorne priredbe. Inače naši ljudi iz Predstavništva često sudjeluju u humanitarnim međunarodnim događanjima. Način je to predstavljanja domovine ali i prilika za učiniti dobro.

Prije nekoliko dana sam imala priliku biti na manifestaciji „ Make a wish“ organiziranoj u belgijskom gradu Monsu. U manifestaciji su sudjelovale uglavnom obitelji vojnika zemalja NATO-a.

Svaka ekipa je dobila jednu vrstu elektroničke štafete – palice. Svaki pređeni krug atletske staze zabilježen je putem štafete i rezultirao je novčanom donacijom sponzora ( različitih poduzeća). Palica se nosila i predavala iz ruke u ruku cijelu noć. Prikupljeni novac išao je najpotrebnijima.

Bilo je doista predivno vidjeti sve te ljude, zastave, šatore, štandove sponzora. Bilo je lijepo čuti ljudski smijeh i uzvike na različitim jezicima. Interesantno mi je bilo zaviriti pod susjedne šatore lijevo i desno, vidjeti što to Česi ili Nizozemci imaju za jesti. Zvali smo jedni druge i nudili pićem i jelom. Bilo je mnogo mladih obitelji sa bebama i malom djecom. Sve je bilo prepuno pokreta, boja i iznad svega prijateljstva.

Nemoguće mi je bilo osjećati se strancem. Svi smo bili dio velike ljudske obitelji ujedinjene u želji – napraviti nešto dobro.

Sljedeći tjedan održava se prodaja kolača. Događaj je to koja se nekoliko puta godišnje održava u sklopu humanitarne manifestacija – NATO Charity Bazaar.

Sav prihod od ove prodaje i drugih sličnih događaja u okviru ove manifestacije skuplja se tijekom godine. Po završetku godine sredstva se doniraju u humanitarne svrhe neprofitnim udrugama diljem svijeta.

Udruge koje su se javile na javni natječaj i predstavile svoje projekte odabiru se glasovanjem na Skupštini NCB ( čine je nacionalni predstavnici svih zemalja sudionica manifestacije među njima i Hrvatske i Bosne i Hercegovine).

Po prvi puta ove godine novce su dobile i dvije  hrvatske udruge  „Anđeli“ i „Srce“. Obje se skrbe za bolesnu i djecu sa teškoćama u razvoju. Sredstva su dobile i dvije udruge iz Bosne i Hercegovine „ Budućnost“ i „Srce“.

Veselim se svakoj prodaji kolača. Žene – volonteri iz raznih zemalja ujutro donesu svoje kolače sa malim zastavicama svoje zemlje i natpisima na svome i engleskom jeziku. I krene prodaja. Vojnici i zaposlenici u središtu NATO-a svraćaju i kupuju kolače. Ujutro su kolači po 3 eura, a kako odmiče dan cijena pada. U 14 sati slijedi rasprodaja. Sve je popraćeno smijehom, veselim razgovorom i šalom. Šalimo se kako smo mi sami sebi najbolje mušterije. Mi žene vrlo rado kupujemo međusobno kolače. Uvijek želim probati nešto novo. Tako uvijek kupujem strane kolače. Zanima me okus kanadskog kolača od javora ili engleskog od sira i voća. Naravno tko može odoljeti talijanskom tiramisu i nenadmašnoj bosanskoj baklavi. Naravno svojevrsno je natjecanje između bosanske, grčke i turske baklave. Ja taj dan zovem „slatki dan“. Ne jedem ništa nego kupljene kolače. Već sam smislila koje kolače ću ja spremiti. Prošli put je od prodaje kolača 37 zemalja koje su sudjelovale prikupljeno oko dvije tisuće i petsto eura. Vidjet ćemo kako će biti ovaj put. Znam samo da će biti smijeha, druženja i dobrote.

I za kraj ove malo drugačije reportaže od onih koje inače pišem želim napomenuti kako ubrzo više nećemo biti u inozemstvu. Postat ćemo građani Europske Unije. Zgrada Europske komisije na Schuman trgu gdje se inače nalaze zgrade europskih institucija cijelom dužinom ukrašena je hrvatskom zastavom i natpisima. Pored ostalih jezika piše „ Dobro došla Hrvatska“.

Sudjelujući na brojnim događajima poput ovih koje sam opisala doživjela sam da smo doista dobro došli. I još nešto svojim dolaskom sve svoje donijeli smo sa sobom. Neka to prije svega bude naša dobrota.