(Nakon 40 godina, u svom gradu sa svojima – II. nastavak)
Griota je ispovidam javno,
Bio skoro, ge sam bijo davno.
Lud propustih tolike prilike
sresti drage, davno učenike. Sada
Sam bio, a bilo je pravo
u jesen sam doći obećao–
piše: Josip Prudeus
Idemo dalje. Nastavak drugi.
Tko nije pročitao prvi tekst Tko neka ga potraži, ali i ne mora. Ukratko, tamo sam pisao sjećanje na Brod dok sam još bio dijete, malac.
Sada ću se prisjetiti svoga školovanja, radi svojih đaka koji o tome pojma nemaju.
Krivo misle koji misle da su mene pametnog rodili. Taman posla.
Dobro misle koji misle da sam tijekom radnog vijeka najradije bio učo.
No učitelj se ne rađa pa sam i ja tako derao prvo klupe učeničke.
Ova poznata, poznata u naslovu, jedino je u vrijeme moga školovanja, vrijedila u đačkim spomenarima.
Inače, da sam mogao, ja bih odmah “od kolijevke…” đačko doba preskočio.
Škole očajne. Smrad crno namazanih podova (nekom smrdljivom mašću namašćen), ploče izgrebane, sprijeda rasklimana katedra, pa red klupa, svaka drukčija, jedna šira, druga uža, jedna više-manje izrezbarena, išarana, napukla. Sve škripi, cvili, škrguće.
Jedino što je blistalo bile su slike velikana: dva brkatobradata, jedan s dugim brkovima , jedan šiljatom bradicom i svježe obrijani Maršal.
Z desna i s lijeva njihovih slika mudre parole. Jedna jača od druge. Recimo… na primjer…Taman posla, bilo bi neukusno svog čitatelja zaglupljivati. Preskačem spominjanje ijedne.
…….
Nije riječ o kamenom dobu, ali umjesto bilježnica đaci su bili opskrbljeni pločicom, kamenom pisaljkom i ukiseljenom, smrdljivom spužvicom. Učitelj(ica) tvrdila da je to sunđer.
Pa piši, riši, briši.
Uz pločicu obvezna je bila i platnena vrećica, u kojoj smo od kuće donosili priručna nastavna pomagala grah i kukuruz za matematiku, pa onda pregršt brašna koje je u to vrijeme bilo jedino i univerzalno ljepilo.
Tko nije donio (a nije, jer možda nije imao), taj je mogao očekivati čitavu lepezu kazni od pljuske, uvreda na adresu lošeg oca još gore matere, stajanja u kutu, klečanja na kukuruzu i ostajanja po sat ili dva poslije nastave u reštu.
Nesretnjakovići koji nisu, kojim slučajem zadaću napisali, ili im se putem s pločice izbrisala, imali su priliku pa i do sto puta ispisivati jednu te istu rečenicu. Bezveznu, na primjer: nikad od mene neće biti ništa… i sl.
…………
Eh da, za užinu iz unrinih paketa: mlijeko u prahu razmućeno mlakom vodom, nekakav teškosažvakljivi žuti sir, teško opisivo, ali se imena sjećam “trumanova jaja u prahu”, komad tvrdog kruha i želučići više prazni nego puni. I malo malo pokvareni.
…………..
Kako li smo samo bili odjeveni? Krpa na krpu, zakrpa na zakrpu.
Oni manji mijenjali su se hlače sa starijom braćom: jedan dopodne, drugi popodne. Oni veći bi čak tatine navlačili i oko struka ih dva tri puta presavili, a nogavice u kobasice zavrnuli.
Unatoč dobrim mamama, koje su se trudile da na ruke rublje operu, valjajući se na času fiskulture po masnim podovima ili prašnjavom školskom dvorištu – mamin trud i muka bijahu ponajčešće uzaludni.
Crni vratovi (ne od sunca), crno po rukama, crno pod noktima.
A na glavi dva uha i tisuće uši. Svako malo pa prašenje diditijem. Uh.
………..
Za državne praznike posve druga priča. Uza svu neimaštinu, svi smo morali imati bijele dokoljenke ili sokne, bijele košulje crvenu na kvrgu svezanu pionirsku maramu (rubac nitko nije spominjao), a na glavama troroge titovke i maminim rukama ušivenom crvenom zvjezdačom. S vremenom se jedino kapa promijenila pa rogove izgubila, a i kvalitetno obogatila plehnatom sjajno crvenom zvijezdom.
Za domovinu s Titom naprijed klicali smo i kad smo natraške išli, lupajući se po desnoj slijepoočnici šakom.
……….
Bilo je tih godina i vannastavnih aktivnosti. Izvan pameti.
Priredbe s tankim skečevima. Ono: jedan partizan, čvrst i postojan, uman i razuman, namudri pet domobrana koji su to bolje odglumatali što su gluplje glumili.
Napredni su nagrađivani pljeskom do daske, a blentavi natražnjaci” izazivali salve smijeha, zvižduka i poruge. Tako su nas drugarice i drugovi učitelji podučili prije predstave.
…………
Iz tih vremena brodskog školavanja sjećam se i čuvene krilatice: upoznaj domovinu da bi je više volio! To bijaše moto đačkim ekskurzijama. Pamtim ih itekako.
Barem jednom u pet godina, kamo nego li u Zagreb. Putničkim. Jesam bio blento i kad sam išao već u četvrti i nikako mi nije bilo jasno zašto se vozimo u drugom razredu, a ne u četvrtom(!?).
Drvenjak. Parnjača.
Slobodnica, Sibinj, Slatnik, Stupnik, Lužani, Oriovac…
Bože moj, kad će Zagreb? Već sam pojeo i kruh namazan mašću posoljen i pocrvenjen mljevenom paprikom. Šesta postaja, a još se u daljini i Brod nazire.
Pa onda u Kapeli (mislim) stojimo. Parnjača usta razjapila i guta li guta vodu. Nije ona deva pa da izdrži barem do pola puta. Još će usput barem dva puta.Kad se nadevila zahukta parnjača.
Uzalud nam učitelj tumači o ljepotama krajolika, kad od čađi i prljavih prozora ništa ne vidimo…
Skraćujem.
Osta mi u sjećanju kako sam kriomice od ostalih ubacio nekakav sitniš u automat na zagrebačkom glavnom kolodvoru, okrenio nekakvu hvataljkicu, pritisnuo nekakav gumb i – kroz rupicu bio pošprican mirisnom kolonjskom vodicom.
Cilj puta je bio zagrebački ZOO gdje sam vidio prave majmune.
……
U našem Brodu tih prvih desetljeća bijah posebne škole za djevojčice, posebne za dječake. Muška je bila u Badalićevoj, a ženska pola kilometra dalje u ulici….više se ne sjećam. Da, ja nisam išao niti u jednu, niti u drugu – ne zato što nisam ni muško ni žensko, nego imao sam sreću pa me upisaše u tzv. Vježbaonicu učiteljske škole u Gudndulićevoj ulici. E, ona je bila miješana.
Imali smo svoju učiteljicu ali malo malo u razred bi upadali momci i djevojke, budući prosvjetarri – pa nam održavali svoja uzorno pripremljena predavanja.
Vježbali se na nama. Ha.
……
U školi se starije pozdravljalo: Zdravo drugarice, ako je bila ženska, ili druže, one u hlačama.
Kad već spominjem učitelje i danas imam grizodušje. Naime lošija većina njih bili su stručnjaci koji su nakon analfabetskog kursa, prošli brzopotezni kurs i stekli zvanje vaspitača.
Dobre stare učiteljice i učitelje navodna vlast po kratkom postupku ili penzionisala ili im uručila otkaz bez prava na prigovor.
Oni koji su pukim slučajem izbjegli spomenute kompartijske Scile i Haribde morali su bespogovorno biti na kursu novemarksengelovsko lenjinjske škole.
Premali smo bili da bismo shvatili pogubnost i nakaradnost krivih učitelja i učiteljki.
Bilo je i dragih, divnih učitelja, onih starog kova, onih pravih pravcatih dobrih i poučljivih. Osjetilo se u njih kada su nešto kazivali iz srca, a kada nešto što su morali, reći i učiniti.
Pa kad je riječ o njima koji su morali toliko toga zatomiti, koji su morali govoriti jedno, a misliti stoto i danas se sramim što sam te drage, ponižene, već sa sjedim vlasima morao oslovljavao s: Druže! Drugarice!
Najradije bih se ispričao svojoj razrednici koja nam je, unatoč propisanim bezvezarijama i obrascima jednoumnog bezumlja, na posredan, blagozametljiv način davala naslutiti kad govori što mora, a kada nam prenosi čistoću svog uvjerenja, svoga časnog učiteljskoga poziva kojega je brutalnošću raznih direktora, sekretara mladih kolega udvorica i ulizica, morala zatomljavati.
I ja, balavac, toj doista poštovanoj dami i gospođi, svakodnevno sam se obraćao, recimo: Drugarice, mogu van!?
Njihova šutnja na ovako bezobrazno, neodgojeno oslovljavanje, na koje bili prisiljeni, potvrđuje da su nas razumjeli i voljeli. I žalili.
Ako su još na životu, neka prime iskrenu ispriku za nedolično oslovljavanje.
Ako su pokojni, neka ih je dobri Učitelj posjedne u Nebesku zbornicu gdje dočekali svoje učenike.
Dao Bog da budem im blizu, makar u magarećoj klupi prozvanoj vjerojatno po betlehemskom uhonji.
………….
I tako, na dugo i naširoko mogli bismo o tom nevremenu. No i ovo je dostatno da bismo shvatili u kojem smo okviru djetinjstvo provodili.
Jesu li baš svi učitelji bili bezvjerci? Jesu li nas baš svi od Crkve i crkve odvraćali. E, nisu.
S dragošću se prisjećam mnogih koji su se po potajice na sporedna vrata u rana zimska tamnozorja prošvercali do sakristije krijući šeširom ili rupcem lice čak od nas ministranata. Jer nikad se ne zna kada će i gdje koji brbljavko izlanuti.
Koliko su se puta znatiželjne bakice pitale komu nosi pričest svećenik u sakristiju. Pogodite? Jasno.
Joj, kao da danas vidim sirotoga učitelja, pred kojega iznenada banusmo nas nekoliko šmrkljivaca, a on soma ili šarana, nismo stigli ni vidjeti, gurnuo onako sluzavoga pod kaput.
Nije bio Veliki petak, već Badnjak jer pamtim idućih dana mrlju na podstavi zelenog mu hubertusa.
Sjećam se mnogih, koji su jedva mirovinu dočekali, da bi u crkvu krenuli na glavni ulaz.
Tada sam tek shvatio s koliko su muke na satu tumačili nešto što se protivilo njihovom osobnom svjetonazoru i zdravoj pameti.
Bezbožje je bio uvod i završetak u svakom predmetu od tjelovježbe do nauke o čovjeku.
I u račun su uračunali pokoju bezveznu bezvjersku caku. Recimo jakog li štosa kad nam je drugarica matematičarka vjersku zatucanost dokazivala na primjeru: jedan plus jedan, plus jedan su tri i to svuda i uvijek jedino u glavama popova i naivnih tri su jedan. Na ovu njenu znanstveno utemeljenu floskulu pokoji bi se sekretarskopartijski sinčić kiselo nacerio nama koji smo išli na vjeronauk i takvo što slušali primajući zdravo za gotovo.
Za nagradu bi ga drugarica učiteljka pogladila po glavici, dok smo se mi od presnažne argumentacije poklopili ušima.
…………
Eh da, kad već spomenuh tu grupicu malih osvještenka, vraćaju mi se u sjećanje njihove psine u siječnju, u dane kada su svećenici potajice u civilnom odijelu oprezno pohodili vjerničke obitelji i kuće bojeći se da im svojim posjetom i blagoslovom kuće navuku zlo zlih na glavu.
Dok bismo mi po naputku vjeroučitelja na ulazna vrata stavljali kredom jedva zamjetljivu crticu kao znakić: da!, ovi bi smutlivci po uputstvu drugarice ili druga učitelja crtice brisali, ili, još podmuklije, okomitom crtom podebele križiće dorisavali – ne bi li na taj način znakom označili: eto to su ti!
Ma bilo je i ružnijih stvari – jasno po njima duhovitih i domišljatih, kao staviti znak na vrata nekomu tko blagoslov ne želi – ne bi li dotični popa izgrdio na pasja kola.
Poseban bi im bio specijalitet kada bi svećenik sa zvonarom i ministrantom, slijedeći lažni znak, ušli u dvorište u kojem bi ih napala kakva oštra oštrozuba džukela. Kako li su samo uživali cerekajući se skriveni iza ugla.
Ili, s kojim su uživancijom potiho prepričavali psinu sa psom, u razredu – i bili nagrađivani bombonima.
Nama bi upravljen pogled prijekora, prezira…i za nagradu – šipak.
……….
Kakva je tek bila poslastica učitelju predmeta priroda i društvo sedamdeset sedam puta isticati zaglupljenost nas vjeroučenika koji vjerujemo popu da je svijet stvoren u sedam dana.
……….
Sjećam se i jedne bombastične, misaone bombe koju je aktivirao u naše moždane vijugice, drug iz fizike: Eto, ako popovi kažu da je Bog (jasno najradije bi ga kad bi mogao i izgovorio malim slovim) svemoguć može li onda on stvoriti kamen koji ne bi mogao podići?
Tajac u razredu. Nama ništa jasno, pionirima sve jasno kao dan.
…..
Pričajući kako su Adam i Eva imali Kaina i Abela, a potom se umnožilo njihovo potomstvo predavač je grcao od smijeha – što mu je očito trebao biti dodatni argument njegove učenosti i popovske zatucanosti.
……
Pa jasno: Kolika je to bila Noina lađa kada su na nju stale tolike beštije,
pa plus hrana za četrdeset dana za volove i slonove, za lavove i tovare…
A možete li zamisliti, djeco, takvu poplavu koja bi potopila i Triglav i Šar planinu. Kad je spomenuo i Mont Everest, onda smo jedva čekali sat vjeronauka da pitamo da čujemo je li zbilja baš sve tako.
…..
Ipak od svih protuvjerskih bisera najčešće su ponavljali ovaj: Popovi su izmislili Boga! Sic!
Kad bih ja danas svojim učenicima takvo što rekao, na primjer: nogo-metaši su izmislili nogomet – ondašnji mudrijaši bi mi rekli da sam neuračunjiv. I imali bi pravo, ali u svoje vrijeme o takvim glupostima mnogi od njih nisu vodili računa.
…….
Kako su se morali mučno osjećati pak oni dobri učitelji kada su protiv svoje volje morali papagajiti o čovjekovu majmunskom podrijetlu, o trulom Zapadu, osviještenom Istoku, o bajkama hrvatske povijesti jer je sve dobro, pravo, veliko počelo tek pobjedom nepobjedivih predvođenih kompartijom i Titom, i starateljstvom velikoga Josifa Visorojnovića Staljina…. A tih i takvih bedastoća u svim udžbenicima utisnuto između korica.
………
Onda došao IB. Nema više Staljina, Staljin ništavilo i ništica, a na Golom otoku broj stanovnika povećan brojkom s najmanje četiri ništice. Sjećam se oca kako je tih godina o tome sa strahom šaptao.
…….
Priznat ćete nije lako bilo biti tada pravim učiteljem, za razliku od onih koji su u noobu završili vaspitnii pištolj kurs, i nama malenima
mozak solili.
Dobro da nam ga, posoljenoga, nisu i spohali.
Čitamo se u trećem nastavku …