Impresija o Cresu
tekst i foto: Nataša Pecić-Janković
Ni jedno mjesto na našemu Jadranu me nije toliko privuklo kao otok Cres i istoimeno mjesto. A, bila sam u puno mjesta i otoka od Istre do Cavtata.
Nije do otoka i gradova …na našoj obali ima puno prekrasnih mjesta koja očaravaju svojom ljepotom i privlače toliko turista svake godine …do ljudi je. Oni daju poseban duh tome gradu. Ljubazni mještani pozdravljaju u uskim uličicama svakoga tko prolazi kraj njih, bilo na hrvatskom bilo na talijanskom jeziku.
Rijetke nove građevine mogu se vidjeti izvan centra grada, ali kažem rijetke, jer središte je rezervirano za ona stara zdanja koja čine taj gradić tako posebnim.
Osjetim ponekad u mislima miris toga mora i trenutake koji su mi toliko značili. Drage osobe koje sam ostavila u tome mjestu u kojem sam toliko željela živjeti.
Duhovi se ne smiruju i dalje se vraćam na te, starim kamenom popločane uličice, od kojih svaka vodi do rive. Dakle, zalutati ne možeš.
U skoro svakoj uličici uređena kapelica, većinom po namjeni, za pomorce.
Cres kao grad, smješten je u uvali u koju se ulijeva slatka voda iz Vranskog jezera …nisam spomenula da imaju najbolju pitku vodu. Postoji stara izreka kod mještana: “Tko jednom proba voda s Cresa, uvijek se vrati na Cres!”
S jedne strane uvale -grad a s druge, lijepo uređena šetnica s mnoštvom manjih i većih plaža. Pogled puca na obližnja brda koja su tako precizno uređena nasadima maslina i smokava a oko tih nasada pasu ovce. Netko bi rekao: “Za svakoga po nešto!”
Čisto, kristalno more i tišina koja ga čini posebnim. Tu sam provela dosta vremena odmarajući misli i osjećajući samo toplinu oko srca zamišljajući život u tako mirnome mjestu.
Mislim da svatko od vas ima to netko svoje mjesto pored onoga u kojem je rođen i odrastao. Mada, žalim što ove godine nisam došla u taj gradić. Ostaju sjećanja i emocije koje sam ostavila za neka druga, ali ona dobra vremena, koja tek trebaju doći.
Šetnje u suton uz more, opuštale su me i ozdravljivale duh i tijelo. Nada i želja me potiču da nikada nije sve izgubljeno i zaboravljeno.
Jednoga dana ću se vratiti i biti sretna tamo gdje mi je ostalo pola srca i duše. Možda sama, a možda i ne. Uvijek u meni tinja ta mala nada koja mi svako jutro uljepša svojim postojanjem.
Lijepo se vratiti na ta mjesta makar malo, u mislima. I sanjati ono lijepo što je bilo.
Ili će tek biti…