tekst: Branka Oreb-Jerković
Živim u zemlji u kojoj su se nekada gradili brodovi, a danas ne proizvodimo ni WC papir. U zemlji gdje najveće bogatstvo nije u vodama niti u tisuću i pet otoka na Jadranu, koje smo ionako dali u koncesije strancima na 50 godina.
Njeno najveće bogatstvo je u ljudima. U slavnim pojedincima s medaljama oko vrata ali i ‘no name’ građanima ‘Lijepe naše’ koji samozatajnim radom svakodnevno pokazuju humano lice.
Tek što smo se oporavili od nacionalne euforije zbog uspjeha naših nogometaša na SP-u u Rusiji, a hrvatska vaterpolska reprezentacija nas je jučer obradovala ulaskom u polufinalu EP-a u Barceloni.
Barakude čeka vaterpolski klasik sa Srbima ali bi na krilima pobjede ‘Vatrenih’ mogli potopit stare rivale.
U zadnjih mjesec dana dogodile su nam se nevjerojatne stvari o kojima pišu mediji od Amerike do Kine.
U sjeni velike bitke Dalića & co za titulu viceprvaka svijeta u nogometu, hrvatski sportaši okitili su se zlatnim i srebrnim medaljama na natjecanjima diljem kugle zemaljske.
Učinili su nas opet ponosnima Sandra Perković i Sara Kolak, ali i streličari, košarkaši….Sve zlato do zlata….A što mi je najdraže, medaljama su se okitili i mladi matematičari na Olimpijadama u Rumunjskoj i Grčkoj.
Mi smo jednostavno čudo od nacije. Ima nas samo četiri milijuna a rasturamo gdje god stignemo…još kad se analiziraju uvjeti u kojima treniraju i školuju se talenti, onda je njihov uspjeh zaista nemjerljiv plemenitim kovinama.
Naravno, nije sve tako bajkovito. Kad završi ljeto Modrić, Lovren, Rebić…vratit će se u europske metropole a mladi matematičari dobit će unosne ponude stranih firmi netom diplomiraju. I tko im može zamjeriti što odlaze….ostat će nam mrvice njihove slave i konstatacija da smo rasadište svjetskih talenata koje vlast ne zna cijeniti ni zadržati.