I na kraju ispadne „Ausländer raus“
Tekst: Josip Mayer
Kada spominjem riječ ‘socijalna mreža’, onda ne mislim isključivo na financijsko i materijalno, već mislim i na zajedničko razmišljanje, ljudsko ponašanje, sporazumijevanje među ljudima, kako među pojedincima, tako i među skupinama na javnim mjestima. Tu spadaju ljudska prava, zakonske obaveze i njihov nadzor.
Kada socijalna mreža oslabi ili čak potpuno zakaže, onda se događaju, osim siromaštva, neimaštine, gladi …i druge različite nezgodne i opasne situacije, kao što su sukobi, svađe, tučnjave, silovanja …mogući su i ratovi …pa na kraju ispadne: „Ausländer raus“.
To posebno boli i pogađa sve one koji su Njemačku izgrađivali zajedno s Nijemcima, te pošteno zarađivali svoje mjesečne prihode bez ikakvih problema.
To bi nas sve trebalo zabrinjavati te nas poticati na civilizacijske i preventivne postupke.
Iz dana u dan svjedoci smo različitih neljudskih, brutalnih, stravičnih događaja u Kölnu, Hamburgu, Stuttgartu, a vjerojatno i nekim drugim njemačkim i europskim gradovima i državama. Gledamo o tome na domaćim i stranim TV ekranima, čitamo i u raznim domaćim i stranim tiskovinama, kao i na našim iseljeničkim portalima i ostalim tiskanim izdanjima.
Sve su to nezgodne vijesti koje nam poručuju da se teroristički napadi u Europi, ali i u našem neposrednom susjedstvu mogu dogoditi u svako doba i svakome.
Usudit ću se reći! Takvih neugodnosti, briga ni terora Nijemci nisu imali u vrijeme kada su dolazili prognanici i izbjeglice iz svih dijelova nekadašnje socijalističke Jugoslavije. Bilo je tu Srba, Hrvata, Makedonaca, Slovenaca, Albanaca, Crnogoraca, Bošnjaka …Ljudi su se prilagodili svjesni toga da su ih Nijemci primili, i s nadom da će nekada doći i do povratka.
Ovo što se sada događa u Njemačkoj, u ostalim zemljama Europe, ali i u mnogim zemljama svijeta, nadmašuje sve zakone i prava.
Građani se s pravom boje hoće li njemački zakoni moći spriječiti to ludilo pojedinaca ili grupa novopridošlih izbjeglica. Previše grupa ima i postoji, osobito na mjestima kao što su željezničke postaje, igrališta, zabavna, kulturna, sportska …okupljališta.
Osobno, ne bih htio strašiti nikoga, ali potrebno nam je imati puno pozornosti i držati širom otvorene oči ma gdje god se nalazili.
Ne zna se koje je oružje opasnije! Vatreno, ili kada se grad okruži i zauzme te se puštaju ljudi da gladuju i žeđaju, da se smrzavaju, ne dopuštajući snabdijevanje hranom i pićem, toplom odjećom i obućom … zaustavljajući pristup humanitarcima. Ili, kada grupa od nekoliko desetaka stranih izbjeglica okruži čovjeka ni krivog ni dužnog te se iživljava na njemu. U ovom slučaju u Njemačkoj su ženske osobe više pogođene. Već sutra se može situacija promijeniti te mogu doći i svi drugi na red.
Ovdje se vidljivo ugrožavaju ženska prava, ali i ljudsko dostojanstvo čovjeka općenito.
Nijemci, a vjerojatno i drugi Europljani osiguravaju se na sve moguće načine. Pojačano se kupuju razni obrambeni sprejevi poput pojačanog paprenog sredstva na kojega se već sada čeka i više od tri mjeseca.
Kupuju se i razni osigurači za kuće, prozore i vrata, senzorne svjetiljke… Vjerojatno su tražene, ili će biti uskoro pojačano tražene dozvole za posjedovanje vatrenog oružja. Ispada da smo u Americi! Poznato nam je također da Amerikanci na čelu s predsjednikom Obamom nisu sretni što imaju privatno vatreno naoružanje.
S moga gledišta, uz poštivanja ljudskih prava i zakonskih kriterija, muslimanski narod i dalje ima mjesta u Europi.
Naravno da se kriminalcima, teroristima, silovateljima … ne smije omogućiti djelovanje. Potrebno je boriti se protiv svakog nasilja svim mogućim sredstvima i na sve moguće načine.
Ipak se nameće pitanje: Je li to način, kako ojačati njemačko gospodarstvo i poslovanje? Sigurno da nije! Bolje bi bilo primjenjivati mjere preventive putem učenja i ostalih oblika edukacije. Neposlušnima treba uvesti radne kaznene mjere, a ne zatvore jer zatvori su ionako puni, a troškovi idu na račun poreznih obveznika.
Možda bi ovo pomoglo, bilo bi jeftinije i bolje nego novi ratovi, netrpeljivost, mržnja… Svjesni smo svi da se granice ne mogu zatvoriti, ne mogu se ni politički prognanici vraćati u svoje ratom zahvaćene zemlje. Ali ne mogu se ni staviti na teret manjim europskim zemljama.
Kako bi se trebalo odnositi prema useljenicima u tako velikom broju i koja bi u tom slučaju bila pametna politika? Na ovo pitanje bi trebala odgovr dati kancelarka Merkel.
Bolje prije nego kasnije jer situacija u Europi i svijetu postaje sve užarenija.