Mirko Popović
poslije ću večerati
pođimo niz nečujnu sonatu
tamo gdje sa zidova
rumena patina otpada
tamo gdje djeca na ljuljačkama
u nebo lete bez glasa
zatvori prozor, netko me doziva
kao jedne zaboravljene jeseni
kad čekali smo
da se glasovi kestena
nečujno otkotrljaju
i dovrše sliku