tekst: Slavica Jurčić
U iščekivanju Božića, advent je vrijeme pripreme, koliko vidim neki su okitili borove, okupljaju se na raznim “Adventima” lijepo i toplo je oko srca mnogih koji mogu bez suze u očima opušteno gledati milijune lampica.
Gledajući prekrasne prizore razmišljam koliko je moda i amerikanizacija preuzela naše živote.
Moram napisati da Sin kojega ja očekujem i u mojem srcu gori malo svijetlo za njega, od nas ne očekuje bogatstvo, u Betlehemu gdje se rodio nije legao u najljepšu kuću, nije imao najbolju i najmekšu postelju, rodio se u štalici.
U očekivanju dolaska djetešca zaboravimo na davanje, očekujemo da nas daruju, idemo u kupovinu, u svemu tome padamo u depresiju i zaboravljamo da smo samo mali ljudi, da manji smo od njega koji je radi nas ljudi razapet.
Koliko nas je spremno odreći se bogatstva, svijetla, darova? Ukrasi koji krase naše domove, koštaju puno novaca, jedan vijenac na stolu može nahraniti jedan mali razred u Africi.
Jako malo ljudi zna da prekrasni osmijesi djece koji idu u školu koju misionari u Africi drže nisu sreća (radi obilja i bogatstva, op.u.) to je zadovoljstvo nakon obroka koje u tim školama dobiju svaki dan.
Ovih dana u mojem gradu radnici Đure Đakovića nisu dobili plaću. Razmišljajući o njima sjetim se mojega djeda i oca koji su radili i u Đuri Đakoviću zaradili mirovinu. Pomislim na mlade ljude koji rade u tvornici koja je srce i duša Grada Slavonskog Broda.
Nepravda koja je nanesena tim radnicima boli.
600 × 4-6 je broj osoba koji pate, tu su djeca, supruge, majke, očevi.
Nije samo upitna njihova egzistencije, upitna je budućnost svih mladih ljudi koji žele ostati u Slavonskom Brodu.
Tu se sada vraćamo na Advent, darivanje. Kako pomoći malom djetetu? Dočekati ga s milijun lampica uz kuhano vino, mnoštvo darova, ili ga primiti na ruke pune žuljeva, praznih džepova ali čista srca?
Čistoća kuće i svega što imamo može nas obogatiti zadovoljstvom, može nam dati mir, jer duša traži mir a mir možemo dobiti davanjem i čekanjem.
Život od nas očekuje žrtvu, svaka žrtva ostaje za vjekove, raskoš i veselje nas navodi da tražimo bolje i više, to nije potrebno.
Pružimo jedni drugima radost davanja u osmijehu, lijepoj riječi, dajmo djeci za budućnost primjer da je i malo dobro.
Lijepo je i ugodno oku vidjeti svu raskoš i sjaj gradova ali tužna spoznaja da puno kiča sakriva duboke probleme društva, u ovom slučaju oštećene radnike Đure Đakovića i njihovih obitelji, kako ste naveli u tekstu Slavice. Kako se radovati kad su ljudi oko nas nesretni. Svakog novog Božića razmišljam kao i vi, opominjem se i korigiram da
barem u svojoj obitelji smanjim trošenje na kič i ukažem na prave vrijednosti. Hvala vam na tekstu koji opominje i skreće pažnju na bitno.