Nekad bilo i sad se spominjalo
piše: Slavica Jurčić
Njen dan je počinjao je polako. Služavka joj je donijela kavu i doručak. Ona se protegnula u svom velikom krevetu. Imala je vremena za sve jer nikuda joj se nije žurilo.
Tek oko podne bila je spremna za izlazak iz kuće. Prije toga dugo je češljala svoju kosu, kupala se sat vremena, a služavka joj je donijela modru haljinu koju je nedavno kupila.
Kada je napokon bila gotova, krenula je u šetnju. No, ta njena šetnja nije bila šetnja. Bio je to lov na muškarce koji su bili slabi na njenu ljepotu.
“Ta žena nema srca,” šaptale su žene dok je prolazila ulicom.
Ona se nije smiješila. Imala je na licu nešto tajanstveno. Možda je to bila tuga ili grijeh koji je kao raspuštenica nosila na svojim plećima.
Taj dan je bio vjetrovit, a njen lijepi šešir je kao perce poletio ulicom. Pogledala je krajičkom oka i vidjela da ga je uhvatio muškarac kojega do tada nije nikada vidjela.
„Nadam se da se lijepi šešir nije oštetio,”reče joj muškarac koji je mogao imati tridesetak godina. Nosio je klasično odijelo, a lice i stas odavali su gospodina. Blago joj se naklonio i predstavio: „Albert, Vama na usluzi”.
Kako ju je zateklo njegovo predstavljanje i držanje, ona se zahvali i predstavi gospodinu: „Vječno zahvalna Olga,”skoro kroz šapat mu reče i pruži ruku koju on poljubi i zagleda se u njene lijepe oči.
Albert je upravo stigao u grad na sud radi ostavinske rasprave.
On je naime bio odvjetnik i dobio je punomoć da riješi ostavinu bogatoga trgovca koji nije imao nasljednika, ali oporuku je ostavio.
Lijepa Olga i Alfred krenuli su u ugodan razgovor i shvatili su da oboje idu na isto mjesto na ručak. To im je i odgovaralo jer su htjeli saznati što više jedno o drugom.
Tek što su sjeli, njoj stigne preko kurira poruka da požuri kući jer se kod nje nešto važno događa.
Oprostili su se i ona je požurila kući gdje ju je čekala služavka s pismom koje je Olga sa strepnjom pročitala i naredila služavki da joj priredi drugu crnu zatvorenu haljinu kakve se nose na sahrane i u koroti.
Već u dva sata Albert je čekao na sudu, a službenik mu pokaže gdje će stranka doći na čitanje oporuke.
Dama je kasnila i oporuku je smio otvoriti samo kada ona dođe. Tu su bila i dva svjedoka kako je zakon nalagao.
Olga je ušla tiho i skamenila se kada je ugledala Alberta koji je pristojno ustao i rekao joj da će se sada otvoriti oporuka.
Tišina u maloj sudnici odavala je svu muku trenutka u kojoj se nalazi Olga.“Ostavljam joj kuću, svu pokretnu i nepokretnu imovinu,” čula je ona kao kroz san. „Dok nju nisam upoznao, nisam osjetio ljubav i pažnju u cijelom svom životu,”pisalo je na kraju oporuke koju je Albert čitao polako i pažljivo promatrao mladu ženu.
Olga je potpisala i polako krenula van iz sudnice a tada je pala u nesvijest. Ipak je za nju ovo bilo previše, cijeli život se borila da nešto zaradi, prodala je dušu vragu, ostala i bez časti i bez poštenja.
Stari trgovac je bio njen čest gost, obasipao ju je sitnim poklonima. Često su pričali o najobičnijim stvarima. Jednom joj je poklonio malu pticu, žutog kanarinca, rekao joj je da je ona poput ptice u kavezu, prekrasna i nesretna. „Kada bih bar to mogao promijeniti!”
Kada je došla sebi, ležala je u svom krevetu, doktor ju je promatrao i Albertu nešto šaputao, ali ona nije čula sve što govore.
Doktor je Albertu rekao kakva je Olga bila i glas o njenoj profesiji i ljepoti se pronio i dalje od njihovog grada. Mnogi brakovi su patili zbog nje. Albert je ostao s njom kada je doktor otišao.
Olga se tek pred večer pridigla i pojela malo juhe.
Razgovor koji je nastao između nje i njenog odvjetnika zauvijek će ostati između četiri zida. Naime, ona je kao i sve žene morala imati muža, brata ili oca koji bi raspolagao njenom imovinom jer žene tada nisu imale to pravo. Rekla mu je da nema nikoga, zato ona treba naći skrbnika ili osobu koja će se brinuti o njenoj imovini i davati joj rentu kako nalaže zakon. Već tada je odlučila da će to biti Albert.
Sutradan su i potpisali ugovor i on joj je isplatio određenu sumu novaca te su za vrijeme ručka razjasnili sve o trgovini i drugim nekretninama koje su sada njene.
Ona je rekla da će razmisliti, život joj se sada potpuno promijenio.
Albert je u povratku kući razmišljao o ljepotici koja je sada bila jedino što ga je zanimalo. Njegov život monoton i dosadan trebao je nekoga poput ove žene, žene koja je drugačija od svih žena toga vremena.
Mjesec dana je prošlo i on se uputio da joj preda rentu i da ju vidi, ali ona više nije stanovala na adresi koju je znao. Morao je iznajmiti kočiju i otići u drugo selo, na imanje koje je Olga naslijedila.
Sluge su ga primile ljubazno i odvele u vrt iza vile u kojoj je Olga stanovala. Šok kojeg je tada doživio ne bi nikome poželio. Olga je bila prljava, bosa, u običnoj sivoj haljini, plijevila je oko ruža.
Zar tako bogata žena mora raditi? Brzo je dobio odgovor.Olga se smiješila od uha do uha. Priznala mu je da je sada napokon slobodna, nema više groznih ljudi, pogleda i osude. Ona je poput ptice, može što hoće.
Toga dana je uvidio da nije sve u bogatstvu ili ljepoti. Sreća je u slobodi. Ostavio ju je da živi takav život i nikada više nije išao da ju posjeti. Nije mogao. Mladić koji je surađivao s njim i nosio joj rentu, rekao mu je da je Olga vesela, iako svaki puta bude čupava i nitko ne bi rekao da je ona bila žena koja je zavodila mnoge muškarce.
Ni on ni ona nisu našli srodnu dušu koja bi ih svezala u zajednicu ili brak. Oboje su živjeli u slobodi svoje samoće.