BONJOUR FRANCE 2

Ovu zanimljivu pustolovinu Onnija i Snjezy prenosimo sa prijateljskog portala MOJA PUTOVANJA

Piše: Snježana Frketić
Kad sam izašla iz vlaka i došla u Beziers nisam ni slutila kakav preporod mi taj grad nosi. Prvo me očarao velik i prostran park i mir koji je vladao u gradu. Dok smo odmarali na travi u hladu, prišao mi je jedan par. Vidjeli su moj bicikl i došli me pitati da li sam možda došla ovdje uz Canal du Midi.

Odmah sam se sjetila da mi je još Richard u Nici pričao o tom kanalu i da svaki Francuz mora bar jednom u životu biciklirati uz njega. Ali pojma nisam imala da on počinje u Beziersu (a kasnije sam saznala da zapravo počinje već u Seteu!).

Nakon što sam se pozdravila sa njemačkim parom, otišla sam u turistički ured po kartu kanala i kasnije popodne napravila svoje prve kilometre uz njega. Ne mogu riječima opisati koliko sam bila sretna i oduševljena onime što vidim. Staza ide tik uz vodu, drveće je sa obje strane obale i stvara hladovinu, a ugođaj takooo smirujuć.

Uživajući u nevjerojatnim ljepotama stižem do Le Somail gdje stavljam vreću na pod i spavam u malenom borovom šumarku (borik jel?).

Drugi dan je cilj bio Carcassonne, a njemu sam se veselila još od Imperie zato što me je tamo trebao čekati moj novi HTC Desire S mobitel sponzoriran od HTC Hrvatska! Nakon iskustva sa izgubljenim mobitelom u pošti u Genovi sa nervozom sam stajala na šalteru u Carcassonneu dok je službenik tražio pošiljku iza velikih vrata. Ali francuska pošta se pokazala učinkovita i mobitel je bio u mojim rukama! Hip hip hura!

Odmah sam poslala poruku Romainu, mom hostu, i već kroz 15min smo se našli i sjeli na obalu kanala. A Romain je posebna priča. Taj mladić me oduševio svojim duhom, prijateljskim dočekom i ponosom na svoju rodnu Bretagnu J

Nakon početnog upoznavanja krenuli smo razgledati stari grad/dvorac, koji mi se ulazeći u grad činio nevjerojatnim i stvarno impresivnim.

Romain je naravno imao neki svoj tajni put kako ući, pa smo se na čuđenje svih turista počeli uspinjati kozjim stazicama, a dolaskom do zidina smo bome morali i Onnija prenijeti preko jednog zida …jesam vam već rekla da je Onni prefina guzica da skoči i preskoči išta više od pola metra? J

Taj dan je u zidinama bio koncert Marlyna Mansona, pa smo se gužvali ulicama sa stotinama ljubitelja gotike, što je dodatno pojačalo atmosferu dvorca.

Poslije dvorca sjeli smo u Romainov kombi i odvezli se cca 15-tak km van Carcassonnea, uzbrdo, u prekrasnu prirodu kraj rijeke. Dok sam ja prvo prala veš, a potom i sebe u malim riječnim koritima, Romain je svirao gitaru. Priznajem, takvo kupanje još nikad nisam imala. Prizalogajili smo uz kobasicu i belgijsko pivo.

Nakon toga smo u kombiju spremili večeru i na spavanje. Da, već vam je vjerojatno jasno, Romain je kombi preuredio u kamper i živi u njemu  i u njemu ugošćuje ljude. Jednom je ugostio devetoro ljudi, spavali su na krovu, na prednjem sjedalu, u krevetu, po svuda J Još jednom se pokazalo, nije bitno koliko imaš, kad želiš dijeliti, ne postoje prepreke.

Mi smo se ušuškali svatko u svoju vreću i usnuli snom pravednika 🙂

Ujutro, on mora na posao, radi u francuskoj mornarici, a ja ću u smjeru Touloussea. U moju korist je bilo što smo već prešli 15km u tom pravcu.

No nakon doručka, ipak se odlučujem vratiti natrag u Carcassonne i kupiti rezervne zračnice i zakrpe koje sam sve uspjela potrošiti na jugu Francuske.

I dobro da jesam jer guma mi je opet prazna! Iako smo se probudili u 7h, iz Carcassonnea krećem tek u 15h. Pičim u smjeru Castelnaudreya što mi je na pola puta do sutrašnjih hostova u malom gradiću Rocquesu pred Toulousseom.

Ono što me oduševilo na kanalu je što smo svi jedna velika kanalska zajednica. Jako puno ljudi biciklira u svim smjerovima, brodovi plove kanalom, svi si mašemo i pozdravljamo.

A imala sam prilike vidjeti i najraznovrsnije tipove bicikala. Ja u prikolici vozam Onnija, a skoro svaki drugi bicikl je bio sa prikolicom za djecu.  A još su mi slađi bili klinci koji su sami vozili svoje male bicikle sa mini bisagama 🙂

No, kod Ramonvilla, makadam i šumski put se pretvaraju u asfalt, i imala sam osjećaj da se sa asfaltom izgubio duh kanala, ljudi više nisu odzdravljali i sve je bilo hladnije.

No, srećom, Michelle i Markus, moji hostovi, nipošto nisu bili hladni. Prekrasna obitelj. Dočekali su me otvorenih vrata i ruku sa svojih petero djece! Michelle je Irkinja, Markus je Njemac, troje djece je iz Michellinog prvog braka, dvoje iz Markusovog, a sada su svi zajedno sretni u Francuskoj! 🙂

Tiphaine, 14 godina, je bila oduševljena sa Onnijem, i bila je sretna kad smo se Michelle i ja složile da tu noć može spavati kraj Onnija na podu u vreći za spavanje 🙂

Ujutro Markus i djeca idu na trčanje i uzimaju Onnija sa sobom, a ja ostajem čavrljati sa Michelle. U njoj sam od prvog trena vidjela snažnu ženu, ali i dobru majku (i pomajku). U mnogočemu smo i slične. U ljubavi prema planinarenju i prirodi, u odvažnosti da tražimo i nađemo pravu ljubav, ali i u strahu od visina 🙂

Navečer Markus priprema sushi, a naučio ga je raditi iz ljubavi prema Michelle koja ga obožava, pa ju je iznenadio za jedan rođendan. I ja sam ga tada prvi put probala i oduševila se. Sushi – my new favorite food 🙂

Nakon Roquesa, jedan dan sam provela u Toulousseu. Kažu da je to najbolji grad za živjeti u Francuskoj- najbolji životni standard, najviše mladih ljudi, blizu Azurne obale, blizu Atlantika, blizu Pirineja.

Ja sam se tamo našla sa još jednim CSerom koji se sprema biciklirati prema Aziji, i kad me vidio rekao je …ako ti možeš, mogu i ja! J Eto, drago mi je da mojih 70kg opreme nekome daje poticaj 😀

Prije nego sam se našla s njim, išla sam u servis bicikala popraviti bic. Već duže vrijeme nisam mogla mijenjati brzine, mogla sam koristiti samo brzine od 10-16 i na uzbrdicama sam umirala, a koljena su mi vrištala. Također, kočnice su mi bile opako slabe. M&M su mi preporučili u koji servis da odem i stvarno, super da jesam, jer mi je jedan dragi dečko sredio sve besplatno!

Obično je Onni taj koji je u našem timu zadužen da bude lijep, ali ovaj put, moram se pohvaliti, ja sam bila ta koja je šarmirala tog mladića 😉

M&M su mi uspjeli srediti još jednu stvar …rezanje Onnijevih noktiju na palčevima na stražnjim šapama. Već duže vrijeme sam ih gledala koliko su ogromni, a igrom slučaja Michelle radi u veterinarskom institutu.

Bili su to dobri dani za Onnija, jer osim što je dobio besplatnu pedikuru, dobio je i sponzorstvo svoje hrane od strane Pepne! Hvala Matei što radi prekrasne ogrlice i nakit za peseke i miceke i hvala što nas podržava!

Na putu do mog sljedećeg stajališta, Agena, srela sam onaj isti par iz parka u Beziersu. Ja sam išla iz Beziersa do Bordeauxa, a oni obrnuto (ostavili su auto u Beziersu i vlakom otišli do Bordeauxa). I sreli smo se baš na pola puta kod Touloussea.

Do Agena sam putem srela i puno hodočasnika koji pješače (a jedan je i rolao!) do Santiaga de Compostela. Do Agena mi isto tako ponovno puca guma… :/

U Agenu sam prespavala samo jednu noć kod Celie i Stephanea. Bilo je kratko, ali slatko, a Stephane dijeli moju ljubav prema Batmanu, pa mi je svojim kritikama novog filma samo još više podjario želju da se što prije dokopam kina  i pogledam film.

Pri izlasku iz Agena stajem u supermarketu opskrbiti se sa hranom za sljedećih par dana koliko me čeka do Bordeauxa. Dok sam pokušavala strpati sve u bisage, prilazi mi čovjek iz kafića u tom shoping centru. Naravno, privukao ga je Onni i na brzinu mu ispričam tko smo i što smo, nakon čega me zamolio da pričekam i odjurio unutra.

Kad se vratio nosio je pune ruke: banane, dinju, mineralnu vodu… Nisam mogla vjerovati. Onda me pitao da li imam kuhalo. Kad sam odgovorila potvrdno opet je otrčao i ovaj put se vratio sa paketom jaja …kaže za snagu. E pa dragi moj Fabien, znam da nećeš čitati ovo, ali hvala ti na dobroti i nesebičnosti, budi siguran da neću nikada zaboraviti!

Punih bisaga i pune prikolice (dobro što Onni trči uz kanal jer ne bi inače imao di sjesti) idemo dalje, a predvečer mi opet puca guma. Ma to mi je već normalno stanje, nema uzbuđivanja, čista automatika. Kad mi je Saša poklonio super alat za lakše skidanje gume sa obruča nisam ni slutila (a vjerojatno ni on) koliko ću ga zapravo često koristiti 😀

Negdje oko 1h u noći me budi grmljavina i shvaćam da se sprema neka kiša, pa u polusnu dižem šator i stvarno nakon nekog vremena počela je kiša, ali samo na kratko.

Bilo je slatko opet se gurati sa Onnijem u šatoru. Nismo bili u toj situaciji još od Slovenije kad se je i Petra gurala s nama 🙂

Drugi dan smo biciklirali zadnju dionicu kanala do Bordeauxa. Vrijeme je bilo oblačno i više-manje smo bili sami na stazi, a navečer smo stigli tik do grada, ali kako nisam imala hosta u gradu, odlučila sam stati prije i kampirati negdje uz rijeku, pa drugi dan ujutro ući u grad.

E sad, kad gledaš kartu i vidiš rijeku i zeleno, misliš si, bit će mjesta za šator. Ali rijeka Garonne pred Bordeauxom nije kamp friendly. Sve to zeleno sa karte je zapravo žbunje i trnje.

Jedina lijepa fina meka i zelena travica je bila oko Lidla 🙂 Bingo! Kad se Lidl zatvorio, šmugnuli smo iza njega i našli svojih metar sa metar prostora.

Ali ta cijela noć mi je bila koma. Prvo, prognoza je najavila kišu pa sam digla šator, čisto da ne moram opet to raditi u 1h u noći. Ali bilo je užasno vruće i umirala sam u šatoru čak i sa otvorenim vratima.

Drugo, još dan prije me je nešto ispikalo po nogama i rukama, imala sam ogromene crvene otekline, neke su čak imale i vodene mjehure, i svrbilo me za popizditi. Nisam mogla spavati koliko sam bila luda, a vrućina u šatoru je sve samo pogoršavala.

Treće, oko Lidla je bilo i nekih drugih skladišta i ljudi su tamo radili i bučili do ponoći. Kad su oni otišli, kroz sat-dva su došli komunalci u Lidl i počeli prazniti kontejnere sa smećem. Al je bilo promenade tu noć!

Oko 5h ujutro zaključujem da neće biti kiše i spremam šator i nakon toga uspijevam odspavati još nekih sat vremena, a onda se pakiram i bježim prije nego dođu djelatnici Lidla.

U Bordeaux sam došla jako rano, tražim turistički ured i švrljam gradom. Sinoć mi se bio javio David sa CSa da bi me mogao ugostiti ako nam se psi slože, pa smo dogovorili susret sa psima u podne. Na susretu u podne psi se nisu složili 🙂

No, David je bio dobrog srca i vidio je da sam sva jadna i ipak me primio. A stvarno sam bila jadna. Svrabež me izluđivao i jedva sam dočekala ljekarnu i da kupim neku super učinkovitu kremu protiv tih uboda. Začudo, krema je stvarno bila učinkovita i moji plikovi su se povukli već taj dan i potpuno nestali sljedeći.

Nakon gužve na jugu Francuske, bicikliranje uz kanal je došlo kao preporod. Prekrasni krajolici, mir, tišina, opuštenost, kampiranje u zlatnim poljima i zelenim livadama. Čak i kupanje u kanalu – ne preporučam baš, ali kad nema tuša…

Sljedeća destinacija …Atlantik. E baš da vidim što me tamo čeka.

PS: Dosadašnje reportaže možete pročitati  …ovdje.