KĆI HARAMBAŠICE LAURE

piše: Kitana Žižić

Ljubica Jović bila je izvrsna u ulozi lijepe Laure u seriji prema predlošku romana Ante Kovačića U registraturi. Stranputice njene nesretne sudbine učinile su je zločinkom i vođom zloglasne bande. Postala je poznata kao harambašica Laura.

Svejedno pamtim njezinu prirođenu eleganciju, one predivne lokne, pa i njenog „slučajnog brata“ Ferkonju, koji joj je oduzeo ono što se ne smije oduzeti ni ma kome silom. Bio je djelić bogatog zlokobnog mozaika, koji joj je odredio daljnji put.

Koliko djetinjstvo na početku svačijeg života odredi nečiji put ili je za to odgovorno nasljedstvo predaka zapisano u genetskom kodu? A i okolnosti koje nam tijekom cijelog života utječu na donošenje odluka, suočavaju nas s izborima puteva, nekad prohodnih oivičenih cvijećem i pjevom ptica, nekad teških, u korov zaraslih?…

Kad mi se rodila sestra poslije mnogo godina od rođenja nas ostalih, jer možda nije bila planirana, znala sam da ću je voljeti. Pamtim jutro njenog rođenja, još sam bila u krevetu kad sam osvijestila uznemirenu užurbanost u susjednoj sobi. Došla je babica, teta Lenka, koja je i mene porodila. Sunce se probijalo kroz oblake, otjeralo ih i zagrlilo dan svojom zlatnom svjetlošću. Iznenadni plač obznanio je dolazak novorođenčeta koje će kasnije, tada još to nisam znala, u moje misli često prizivati lijepu Lauru.

Naredni mjeseci pokazali su da se najmlađa sestra rodila u vrijeme koje za našu obitelj nije bilo sretno, već upravo vrlo stresno. Puno ružnog će se dogoditi do njene prve godine života.

Mene je kao najstariju dijelilo od nje skoro tri tuceta godina, a to nije malo. Taman sam zašla u osjetljivu dob, na samom pragu tek sazrijevajuće zrelosti. I bila vrlo zaljubljive prirode. Naročito je to dolazilo do izražaja tijekom ljeta kad poprilična razodjevenost pridonosi osjećaju ogoljenosti i golica maštu, jer život pa i ljubav još ne poznajemo, naziremo tek, slutimo nešto izazovno i moćno lijepo u eteru. A beba plače, mama puna obveza želi da je šetam, nekad s drugom sestrom, nekad sama. Bila sam ljuta i na mamu i na tatu što su mi ograničili kretanje i sanjarenje kad je postajalo najzanimljivije. Nije da je nisam voljela ali.….

Dodatna okolnost koja je zakomplicirala bliskost s najmlađom, bila je preseljenje iz Hvara u Split. Nova škola, nova ulica, nove školske kolege i susjedi, sve je to iziskivalo prilagodbu. I teška bolest koja je zauzlala našu mamu, tako energičnu i radišnu, tako osjetljivu na svoju ženstvenost i to u najljepšim godinama u životu žene. Kad je otac nakon operacije došao kući i gorko zaplakao u bračnoj sobi, nije shvatio da smo ga željno mi stariji čekali, tiho pogledom mjerkali i čuli, naravno. Kako smo bili prepadnuti, na smrt preplašeni! A najmlađa?

Što je ona mogla uopće pojmiti? Dok je očicama promatrala svoj skučeni svijet, pipajući otkrivala nepoznato oko sebe, mi smo na nju zaboravljali, osim kad ju je trebalo nahraniti i spremiti na spavanje. Šaputali smo i plakali, ponaosob i zajedno, nije shvaćala ništa osim da je stalno negdje po strani, često se igra sama, možda je zaključila da ju nitko ne voli…

Kad se mama vratila iz bolnice bilo je još gore. Njena frustriranost i bol bila je pojačana uvjerenjem da je greškom liječnika nepotrebno operirana. Bila je pripremljena na manji zahvat ali u tijeku operacije odlučeno je drugačije. Dok je teško tonula u besvjesno stanje, neki prigušeni dijelovi razgovora zaokupljali su je kasnije i boljeli. Onu koja je u mladosti lako padala u nesvijest, naravno, zbog neishranjenosti, narkoza je teško uspavljivala. Poznato mi je jer sam i sama to iskusila na čuđenje medicinskog osoblja kad sam vadila krajnike. Ali ja nisam bila neishranjena niti padala u nesvijest.

Kad je najmlađa spavala mazila sam je i tepala. Bila je slatka djevojčica svijetlih očiju za razliku od tamnih očiju ostalih obiteljskih članova. Vjerojatno je povukla gene iz bolske loze tatine familije. Jednom je majka primijetila tu moju, nazovi suzdržanost u pokazivanju emocija. Kao da je smetnula s uma „cijepljenost od iskazivanja osjećaja“ u Dalmaciji ili barem u našem dijelu Dalmacije.

„Ti je voliš samo kad spava, čim se probudi budi se tvoje drugo lice. Te, rugaju mi se mladići, govore mi da sam premlada mama, te mnogo plače, gnjavi i stalno traži pažnju, a ja moram učiti, itd. i tome slično…“

Sestrica je rasla kao najnaprednija gljiva poslije kiše, već je hodala i igrala se s drugom djecom ispred kuće. U to vrijeme u našem kvartu itekako se vodilo računa o ugodnom urbanom življenju. Bilo je urednih travnjaka, dosta stabala koja su pružala dubok hlad klupama namijenjenim dokonima i starijima, puteljaka i rekvizita za dječju igru. I djece više nego danas. Je li zbog strahova od sutrašnjice u ovim nepovoljnim ekonomskim vremenima, usprkos priključenju Europskoj Uniji koja je bila samo mamac za naivne i izvor blagostanja za nemoralne uhljebe, ili dijelom zbog komoditeta novih generacija? Ne znam, ali tada se dječja graja orila po čitav dan s izuzetkom dva do tri sata dnevnog odmora koji se poštivao. Međutim, u našoj ulici prednjačili su momčići, a djevojčice bi redovno nagrabusile, tako i moja sestra. Dotrčala bi uplakana ranjenih koljena i lakata.

Jedini način da se djecu pripremi za život bio je „dolijevanje ulja na vatru“. Umjesto utjehe i flastera, sestra bi primila dodatnu porciju batina od majke. I upute kako se obraniti ukoliko želi nastaviti igru s „mangupima“.

„Da mi više nisi došla doma plačući. Opet ću te istući. Ili im vrati „milo za drago“ ili ostani doma!“

Zna se što je prevagnulo. Zvuk dječje igre bio je neodoljivo primamljiv. Izvukla je iz sebe i ono što nije slutila da ima i ispred  kuće je na scenu stupila nasljednica harambašice Laure. Kako sam se tada njom ponosila. Nije više bježala iz igre ona, već su kući naizmjenice trčali Marino, Teo, Srđan i ostali mamini sinovi.

Sama je promijenila svoje djetinjstvo i preokrenula igru sebi u korist. Nije se više dala vući ni za nos ni za kike, bila je kolovođa svih igara, ne zviždukom već opasnim pogledom svih je okupljala oko sebe. Tko se opirao bježao je pod „majčine skute“.

A onaj osjećaj zapostavljanja u vlastitom domu u ranoj i najranjivijoj dobi iz koje je ponijela uvjerenje da se njen glas nije čuo i bio uvažavan, koliko god bio daleko od istine, mislim da je nikada nije napustio.

Kad sam dobila svoju djecu i danas kad imam petero unučadi, koje beskrajno volim, bez obzira na ljutnju koju ponekad osjećam, na umor koji me obori u dugotrajni san ili navede na čašicu alkohola, mene osviještenu nealkoholičarku, nikad ne zaboravljam reći im: „Volim te!“