GOVORE VIŠE OD RIJEČI

U Puli je otvorena izložba fotografija Morene Tomičić “Obećane ulice – Strade promesse”.

tekst: Antun Lukšić
fotografije: Morena Tomičić

S prvim koracima kojim kročimo u galeriju u kojoj je Morena Tomičić postavila svoju prvu samostalnu izložbu, osjetimo samo tiho strujanje energije. Ta je energija suptilna, gotovo neprimjetna, ali neizbježno prisutna, poput šapta nekog poznatog glasa. S fotografija koje su visjele na zidovima izbijala je duboka, iskrena priča. Priča o gradu koji živi, diše i osjeća kroz svakodnevne prizore i trenutke. Morena je uspjela uhvatiti tu bit, naizgled nevažnu, ali neizmjerno važnu – onu koju često previdimo dok prolazimo kroz svoje užurbane dane.

Izložba “Obećane ulice – Strade promesse” nije samo zbirka fotografija. To je putovanje kroz gradske ulice koje smo možda vidjeli tisuću puta, ali nikad na način kako ih vidi ona. Morena Tomičić, mlada autorica iz Pule, donosi u svoj rad osoban i nježan pogled na svijet oko sebe. No, njezina intimnost nije invazivna; ona je promatračica koja s poštovanjem prati ljude i prostore, dopuštajući im da budu ono što jesu bez nametanja svog prisustva.

Koristeći skroman, gotovo neočekivan alat – stari, tehnički neimpresivan smartphone, Morena uspijeva postići nevjerojatne rezultate. Dok bi mnogi drugi fotografi posegnuli za vrhunskom opremom kako bi uhvatili “savršen” kadar, ona bira jednostavnost. Taj odabir nije slučajan. Upravo ta jednostavnost omogućuje joj da se približi subjektima bez barijere, s potpunom neposrednošću. Osobe na njezinim fotografijama nisu samo prolaznici – oni su suputnici u životu, nositelji vlastitih priča koje ona ne nameće, već nježno prepušta gledatelju da ih otkrije.

Fotografije Morene Tomičić odišu nekom čarobnom lakoćom. Svaka od njih nosi skrivenu poruku, djelić onog što ona osjeća prema prostoru i ljudima koje prikazuje. Grad Pula, koji mnogi od nas poznaju tek površno, kroz njezine fotografije otkriva svoje skriveno lice. To nije turistički grad pun vedrih razglednica i klišeja, već grad u kojem se svakodnevni trenutci spajaju u tihu ljepotu – na uglu ulice, u sjeni starog stabla, u pogledu slučajnog prolaznika.

No, unatoč tome što se čini da Morena preferira ostati u pozadini svojih djela, njezina prisutnost u svakom kadru je itekako osjetna. Ona pažljivo promatra, zapaža one male detalje koji drugima promiču. Jedan od posjetitelja izložbe rekao je da je “svaka fotografija poput dnevnika”, i doista, postoji ta osjećajna povezanost između fotografkinje i njezinih motiva, kao da bilježi dijelove sebe u svakom trenutku. Taj osobni pristup čini njezine radove tako posebnima. Morena ne snima samo kadrove; ona stvara emotivne prozore kroz koje gledamo svijet.

Kad sam razgovarao s njom, njezina skromnost bila je evidentna. Govorila je o fotografiji kao o “sretnom slučaju”, nečemu što je prirodno došlo u njezin život. “Snimam kad osjetim da trebam uhvatiti trenutak”, rekla je s osmijehom, gotovo kao da nije svjesna vlastitog talenta. Ipak, taj talent je neosporan. Njezin rad posjeduje dubinu koja se ne može naučiti; to je urođeno, instinktivno razumijevanje svijeta.

U vremenu kad smo preplavljeni fotografijama i vizualnim informacijama, Morenine fotografije nude predah. One pozivaju gledatelja da se zaustavi, da promatra i osjeti. Njezin rad je meditacija o svakodnevici, a njezina sposobnost da prenese emociju kroz tako jednostavan medij fascinira. Tehnička “nesavršenost” njezinog alata – starog smartphonea – zapravo postaje prednost. Slike su sirove, iskrene, lišene digitalne poliranosti. Upravo ta neposrednost, ta nesavršenost, daje njezinim fotografijama karakter i toplinu.

Morena Tomičić je autorica koja ne traži slavu. Njezina umjetnost nije vrištava, ne zahtijeva pozornost. Ali upravo zbog toga privlači; ona dozvoljava gledatelju da sam pronađe put do srca njezinih djela. Na njezinoj prvoj izložbi nije bilo pompe, nije bilo spektakla. Bilo je samo ono bitno – umjetnost u svom najčišćem obliku. Tiho, ali sigurno, Morena gradi svoj svijet kroz leću starog smartphonea, a taj svijet vrijedan je svakog pogleda.

Morena nije samo fotografkinja. Ona je pripovjedačica koja koristi slike umjesto riječi, a svaki kadar postaje poglavlje u knjizi o gradu, ljudima i životu koji nas okružuje. Njezina izložba “Obećane ulice” je putovanje u svakodnevicu, poziv da osjetimo ono što često uzimamo zdravo za gotovo – ljepotu običnog, tišinu trenutka, dubinu prolaznosti. Ako Morena Tomičić nastavi stvarati s istom iskrenošću i osjećajnošću kao do sada, njezina će fotografija postati glas generacije koja ne traži spektakl, već traži smisao u malim stvarima.

Kroz njezine fotografije, trenutci ostaju, vječno uhvaćeni u vremenu – ne samo za nju, već i za sve nas koji ih promatramo.

Izložba fotografija je otvorena do 30 rujna i svakako ju vrijedi posjetiti, mjesto događanja – Dnevni boravak Rojc, Pula.

.

.

.