piše: Milan Rajšić
Preko hidroelektane Đerdap 2, prelazim Dunav.
Nakon policijske i carinske kontrole, dočekuje me danteovski stih: “Napustite svaku nadu, Vi koji ulazite u EU”.
Ne baš doslovno, ali … Malo poveći šok, pa se lagano zbrojim.
Treba li ovo biti pohvala ludosti životu u Srbiji ili pokuda lošijem životu u Europskoj zajednici?
Nigdje nikakove informacije, nigdje putokaza, europski bicikloput E6, misaona imenica.
Prvih par stotina metara, a kasnije se pokazalo, i narednih pet-šest stotina kilometara.
U odnosu na Srbiju, prava pustinja.
Nakon što je par južnorumunjskih sela iza mene, raspoloženje se popravlja, oduševljenje raste.
Narednih sedam dana sam nasmijan od uha do uha i oduševljen.
To ja zovem Europa!
Europa iz nekoga moga vremeplova.
Dugačka sela i po par kilometara, široki sokak, nedirnute ali obnovljene, skladne kuće koje se sjećaju i rumunjskog kralja Mihaja i komunista. Kuće su znatno manje nego “prekoputa” u Srbiji, gdje su kao prave jadranske vile, nažalost prazne i napuštene, ali su ograde od kovanog željeza, kao oko versajskog dvorca. Na ogradama u “zlatu” natpisi Armani, Boss, Versace… Nek´ se vidi porijeklo i sjaj.
Zanimljivost su, na pročeljima kuća, ugrađene “kopije” nadgrobnih spomenika, preminulih stanovnika. Pomalo morbidno, ali originalno.
Drvoredi oraha, dudova, trešanja, šljiva na obadvije strane ulice.
Javni bunari iskopani tko zna kada, danas ne služe za grabljenje vode, već se oko njih nalaze brojne klupe, na kojima predveče sjede žitelji sela, mašući mi kao u vrijeme kada su tuda prolazili Tito i Ceauśesku.
Neki od bunara su jedinstvena arhitektonska djela.
Rumunjska ne pozna demografsku krizu. Mladih i starih kao pijeska morskoga.
Po selima brojne trgovine koje obavezno imaju i klupe i stolove.
Kavane su prava rijetkost. Kladionice su tu i tamo.
Duh novog vremena.
Sastavni dio sela je ukusno izgrađena crkva, obavezna apoteka, ponekad i policijska postaja. Prostori pošte su napušteni.
Duh novog vremena je i ovdje.
Na kraju sela jata gusaka i stada goveda. Stoku vlasnici svako jutro izgone na pašu, a navečer idu po nju.
Glasna, vesela glazba, dopire iz kuća i dvorišta. A tek kad se nešto slavi (ili tuguje).
Ples do zore, dok ne padnu plesači ili muzičari.
Hoteli, prenoćišta i kampovi, prava su rijetkost na putu.
Kad ih ima, dobre su kvalitete i povoljne cijene.
Ulicom, s vremena na vrijeme, projure zaprežna kola s jednom konjskom snagom. Neizostavno prijevozno sredstvo.
Ceste u dobrom stanju, oznake uz putove su rijetke, promet slab.
Na cesti se mogu vidjeti i lisica, zec i divlja svinja, poneki nepažljivi jastreb, ali i kornjača i jež. Stotine životinja plaća danak novom ubrzanom vremenu.
Dunav u preko 400 kilometara i nisam vidio. Put ide par kilometara daleko od širokog riječnog korita. Usponi i spustovi cesti i dosta strmi.
Prostor do rijeke zauzeo kukuruz, suncokret ili pšenica.
U Rumunjskoj sam bio nekoliko puta, ovdje na jugu još nikada.
Ugodnije, prirodnije, romantičnije prostore, još nisam sreo u Europi.
predivno …….