Ruža Zubac-Ištuk
Razastrlo se predvečerje poput moje nemilosti prema
bacanju mudrosti i iskustva pred sveznajuće
koji ni svoj život ne znaju čitati, a upravljaju svijetom.
Spušteno nebo opija mi oči, otvara dušu.
A u duši sve božanski nijemo, bestjelesno, ustreptalo…
Umijeće
Kad se popnem do oblaka bijelih
moj Bog
Ako se pretvorim u rijeku
Opet je umro negdje nekakav netko.
Snatrim i gledam šumu od bora,
nema
Da te nema, moje bi ruke bile