Razastrlo se predvečerje poput moje nemilosti prema
bacanju mudrosti i iskustva pred sveznajuće
koji ni svoj život ne znaju čitati, a upravljaju svijetom.
Spušteno nebo opija mi oči, otvara dušu.
A u duši sve božanski nijemo, bestjelesno, ustreptalo…
Kad se popnem do oblaka bijelih
I popnem se gore malo još
Ponijet ću s tugom uspomene
Da me suzom podsjete na tebe
Kad se popnem samo malo još
S dušom svojom poljubit ću zvijezde…
Ako se pretvorim u rijeku
spletena u posustalu (ne)odlučnost
teći ću od izvora prema ušću
zagledana u more šumiti u jutarnje sate
okolo plave ptice će pjevati
a vječno sunce se ogledavati.…
Imao si hrapave ruke
Razastrlo se predvečerje poput moje nemilosti prema
Umijeće
Kad se popnem do oblaka bijelih
moj Bog
Ako se pretvorim u rijeku
Opet je umro negdje nekakav netko.
Snatrim i gledam šumu od bora,