Ruža Zubac-Ištuk
Na rubu (ne)zrele ćutilnosti, pokraj izvora riječi,
zasjelo pjesnikovo htijenje i piše poeziju na licu
nepoljubljenom ideologijama misli i začudnom snagom
priče o sinu razmetnome.
.
Iz daleka dopire tiha balada s usana muze s(vodilje)
i u zanosu mjeri dubinu izrečenoga.
Muza je neuljudna u svojoj žudnji za mladošću.
Snagom omče dokida ljepotu metafora i pretvara ih u riznicu
izričaja bitnoga samom sebi.
Prošla su njezina vremena plodnosti u čednosti
kada su je samodopadljivi umjetnici prizivali, čekali i čeznuli
za prividnim nadahnućem iz njedara ohole kurtizane.
Pjesnik je izgubio tragove do ostvarenja sebe.
Ostali su osuđeni na sjenu života i htijenja u njemu,
a proljeće opet kasni s cvjetanjem vatrometa u vrtu nadahnuća.
I pjesma kasni.
Zapela je u bolnom rađanju riječi među mitovima o stvaranju svijeta,
a jezik, škrti mudrac, ne dopušta stihovima useliti u psalam mudrosti
bez spoznaje svetosti i dovršiti kulu babilonsku.
Pjesnikova ruka drhti.
U njoj vene žuti Narcisov cvijet, žedan sunovrat.
Uzalud traži izgubljeni ključ postojanja ljudske bîti,
godina neće biti plodna, pjesnik čita samo sebe.