Kako da mi snenoj kažeš zbogom
kad se poput samonikle puzavice
željne dodira
pletem tvojim mislima
osluškujem prepoznatljivu melodiju
izvan vremena i prostora…
Tražit ćeš oprost, što osvjetljavaš noći;
Tražit ćeš oprost, što gradiš most od duge;
Tražit ćeš oprost, zbog svojih silnih moći;
Tražit ćeš oprost, što usrećuješ druge.
Tebi, čiji sam uzdah bila, poklanjam stihove
Na zalasku sunca obavijenim tišinom,
nebom se prostrla meka ponjava noći.
Kad galebovi krikom najave odlazak dana,
poželjet ću udahnuti mirise frezija
a ne krizantema.…
Što se stidiš, visibabo,
svi moji jauci za izgubljenom ljubavi
Kako da mi snenoj kažeš zbogom
I tamo
Kroz ponistru viri dnevun i misecun,
Tražit ćeš oprost, što osvjetljavaš noći;
Hromo se tijelo pokriva mrakom
Tebi, čiji sam uzdah bila, poklanjam stihove
Odlučila sam ukrasti pjesmu,