Mirko Popović
Biti nedodir izmaknutog sklada
Nepokretan val
što razgrtao bi jata
večernjih ptica
za licem onim
U sjemenju ljeta konačiti
šutnjom usamljenih
kad već umorne lađe su
za tijelom onim
Kao nepomičnost kao spokoj
kao pismo zaborava
čekati snjegove
za glasom onim
Biti nedodir izmaknutog sklada
što gori u zimzelenima
što maše sa žala
i u san bijelih ruža
survava se