Iz naše arhive/ objavljeno 03.12.2011.
Marijana Dokoza
U jedno davno vrijeme negdje daleko bijaše to,
Ponekad se ne mogu ni sjetiti gdje je to daleko
Voljela sam jedno biće.
Bijaše tamno kao tamna noć.
I ono je voljelo mene,
I zavidjele su nam zvijezde, zora i proljetno cvijeće,
Bijaše ljubav ljepša od proljeća, veća od radosti
Koju svijet nameće!
Ali s tek jednom sam živjela mišlju,
I ne bijaše vezana uz ljubav,
Nego svjetovnu riječ, a riječ ne bijaše za svijet,
Samo za bijeli, ponegdje požutjeli list.
Bila sam slijepa, ali sam gledala otvorenih očiju,
Živjela sam u carstvu riječi tamo negdje pokraj mora,
Sjetiti se ne mogu gdje.
A voljela bih.
I to je razlog što odoh od njega,
Zaluđena riječima svjetovnih koje nisu pripadale svijetu,
Živio je ogrnut sjećanjima dugo, oh kako dugo!
Zarobljen u riječima.
I bijah ja kriva tomu, zbog riječi svjetovnih
Ali, u riječi je sadržano sve što čovjek razumije,
I ne razumješe ljubav prema onome što svjetovno nije
I ne mogaše izdržati!
Ja voljela sam jednom davno,
Ljubav koju ne razumješe svi,
I u carstvo riječi koje me zaludiše,
Pohranih tu ljubav davno zavoljenu!
foto: Sonja Breljak