Volim izazivati (ne)sreću zavlačeći se u metaforu smrti,
ući u raj i pakao sadašnjosti i vratiti kući,
prkositi suncu dok plače nad (be)smislom budućnosti.
Kakva će, i hoće li je uopće biti?
Možda samo u iluziji i mitu.…
Svi smo od zvijezda i prašine.
Od oluja smo, kože i sna,
lako ranjivi oštricama riječi,
prešućenim poljupcima i lažima
raspredanim dugo, na otrovnu vretenu.
Od zvijezda smo i prašine,…
Ponedjeljak,
Volim izazivati (ne)sreću zavlačeći se u metaforu smrti,
u što god da se pretvorim
Bolna leđa, teške noge
Prešutjela sam
Svi smo od zvijezda i prašine.
U sred zimskog sna
Rodit ću se ponovo,
Ponekad sam tiha, tiha