Lucija Vinogradac
Hej, mama!
Nedostaje mi tvoja kava
crna
iz džezve.
Nedostaju mi jutra
ona lagana i rosna
uz prvu motanu cigaretu.
Nedostaju mi sve mačke
sve kokoši
zečevi.
Znaš, mama
nije ova tuđina
obećana zemlja
i nema tog mira.
Nema se vremena
za prvu cigaretu
nema se vremena
za rituale i običaje.
Ne znam kako
mi se zovu komšije
i nitko ne provjerava
jesam li dobro
nitko ne svrati na kavu.
Evo, mama
suze mi liju
dok ove riječi
teku iz mene
pa se pitam
je li ona naša
„sirotinja”
ipak vrjednija
od ovog silnog
„bogatstva”.