Ernestina Suljić
Pitam se, kažeš
zašto su sjenke tako dugo
oko našeg vrata
Misao moja ti opetuje
da naše su note nerazdvojive
da isti nam je vjetar u kosama
Ne boj se
to je samo bezlična noć
naša lica utisnula
u dvije polovice mjeseca
Ne zdvajaj – strah nema
ni boje ni oblike
Igra je jednostavna –
mi smo jedno od dijve polovice
Pruži mi ruku
Zajedno možemo isploviti
iz svake noći i valcer ostaviti
za nove prilike
Potom slušati pjesnike
čije su nas recitacije dozivale
iz nepročitanih knjiga
i odvezivale sjenke
oko našeg vrata