Nismo što jesmo. Mi smo ono što nismo.
Jedno drugome što smo? Reci mi, pjesmo!
Kažeš da nismo ništa, a mogli bismo,
Još jednom biti ono što jednom bjesmo.
Gledamo u isti mjesec, u isti svijetli krug
U gustoj ljetnoj noći hladimo vruće riječi
Spremamo noćni zavoj, oblog što sumnje liječi
Po osjetljivoj prošlosti sipamo soneta lug
Ne poznajemo mi jedni druge
Ne poznajemo brazde koje je netko orao
Sjeme u njih sijao i znoj prolijevao
Ne poznajemo ni žetve tuđe
Jesu li bile plodne, ili je suša sve spržila
Ne poznajemo mi jedni druge…
Tražih te po svijetu svih ovih godina
al’ nažalost nisam te našla.
Tek jučer sam te slučajno otkrila
ugodno skrivenog u tuđem domu,
u žarkom pogledu elegantnog Labradora.…
Tu gdje te više nema, crkvene ure stoje.
Vodomar moje srce izranja sa dna rijeke.
Čežnje su tako moćne, visoke kao sekvoje.
Sva zvona prepukla su i ne sjećam se jeke.
Nismo što jesmo. Mi smo ono što nismo.
