U DIJASPORI

Anđelka Korčulanić

Drvo života presadila sam u zimu,
pod nebo koje ne poznaje sunce,
u debelu zemlju gdje vremena nema
ni za smijeh, ni za plač.
.

Na ležaju od mekih trava
obamrla tijela u nemirnu snu
s juga dozivam bijele ptice
i sanjam kadulju, smilje i drač.

Tuđe gnijezdo s jajem kukavice
vjetar u mojoj krošnji ziba
i prstima lihvara uz šušanj lista
od zelene boje još vlažne novčanice.

Šapće:“ Kupi si bolji komad mesa
i lijepu kuću s vrtom i više soba,
kupi što hoćeš, granica su nebesa!“
i ojađeno srce učas pretvori u roba

s tim riječima kad uđe ispod tvrde kore
dok crnu zemlju korijen uzalud ruje,
za kamenitim tlom u žudnji traga,
za mjestom s kojeg se more čuje.

A jednom, kad moje drvo prispije na rod,
vas koje sam napustila neće ni biti briga
zašto u sebi gorčinu nosi
na pola mu rascijepljeni plod.
—————————————
iz zbirke STOPE U PIJESKU VREMENA

4.5 2 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments