Kitana Žižić
U moru sam, moglo bi bit prozirnije,
U dubokom moru nadajući se da je tu bistrije,
Utjehu u ribama tražim
Misleći kad nagrnu, to znak je čistoće.
Od svih ljetnih radosti kojih je s godinama
I rastom temperature sve manje
Jedino mi uzdah još izmami ponekad
Ono kristalno zeleno, upamćeno more
Iz moga djetinjstva.
Kad ga ugledam, češće na slici nego u stvarnosti,
Osim rijetko u ponekoj skrivenijoj uvali,
Bućnula bih se odmah, bez razmišljanja,
Al kako je nježno zeleno uglavnom na slikama
Jednom ću se zaboraviti i bućnuti u mobitel.
Stisnut će me u prsima grč nelagode
Od nedohvatne čežnje
Izgubljene u ovim ljetima pretjerana šušura
I najezde bezobzirnih koji su i domaće
Otuđili od ljubavi prema iskonskoj ljepoti.
Od ljubavi prema ljepoti koju smo rođenjem
Na dar dobili, mnogih ljeta u njoj se kupali,
A onda pokleknuli pred modernim božanstvima,
U ime kojih ne prezamo ni pred čim
Samo da dostignemo željeni cilj.
Postali smo taoci eura
I ispraznih ugoda,
Često mukotrpan ali skladan
Suživot s okolinom
Zamijenili pohlepom, trkom,
Nemanjem vremena ni za što.
A vrijeme ne posjedujemo,
Njime ne upravljamo, ne znamo kad će
Za nas bit izgubljeno
I otpraviti nas u nepovrat
a da već dugo gušt življenja osjetili nismo.
Još sam u moru kad najednom
Zakriče goluždravi galebovi
Maleni, prozirni, prhki,
kao netom izleženi
i zaplešu iznad mene dok se
predavah pučinskom predahu.
Smiješak mi izmamiše,
Na oči vrele suze
I trnce radosnice što protrče mnome,
Šapnuvši da nade uvijek ima
I kad mislimo da je više nema.