događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Božica Jelušić
Prevrćem u glavi listove nevidljive slikovnice: divlje guske od pocinčanoga lima na jezeru u GOESU, smeđu trsku, napupalu magnoliju pod ledenom kišom, miris tople čokolade i kolačića s cimetom u nekom malom, toplom restoranu …
Potom staru opatiju u Middelburgu, njen uznosti toranj prozvan DUGAČKIM JANOM, bravure u kamenu na pročelju Gradske vijećnice, kolutove belgijskog sira na tržnici, velike poput kotača…
piše: Božica Jelušić
Vlissingen/Dva intenzivna sata u MUZEEUMU, Vlissingen. Kad čovjek ulazi u Pomorski muzej, na pameti mu je prije svega brod. Čak i okorjelu kontinentalcu klecaju koljena pri pogledu na pojavu pravoga jedrenjaka, i on osjeti poštovanje pred kućom putujućom, bez koje avanturisti i oblakolovci nikada ne bi mogli ostvariti pothvate vrijedne mitskih Titana. Mornaru brod postaje dijelom tijela i oklopom. Na žmireć poznaje tajne palube i potpalublja, sve one vlažne i zaparložene kuteve, s vonjem plijesni, ljekarija, mišjeg…
Malo nostalgije i pogled u zavičaj i djetinjstvo-za sve vas, koji ste daleko ...
Božica Jelušić
U polutami žižak: mačje oko.
A gdje je ruka u mekanu krznu?
Pod opjesnarskim plaštom sjene mrznu,
Sjena se brijesta pružila visoko.
Baršunast zrak je- Rembrandtova kapa.
Bosonog trag me dovede ovamo …
Gdje zimskoj gladi ostali su samo
Plodovi mašte skriti ispod trapa…
piše: Božica Jelušić
Vlissingen-Holland/ Dobili smo na dar jos jedan sunčan dan, idealan za šetnju uz more.Voda se povukla, na sprudu ostadoše sitni i dragi suveniri: regaste i glatke školjkice, sipina kost, plavi kolutovi mreže, ljuske, oblutci i nabori u pijesku, kao španjolski ovratnici.
A mahovina po vlažnom kamenju je sumporastozelena, svježa, nalik na minijaturni mandarinski vrt.
Tako je dobro samo postojati, osjećati, vibrirati tu pored otvorenog mora. A one kose zrake, propuštene kroz nebeske pukotine, čine se poput udica bačenih u ljudsku masu, po kojima se uspinju oni, koji su nas netom napustili …
I da se sada spuste ljestve Jakovljeve i anđeli na njima, uopće se ne bih zadrvenila od iznenađenja ……
ZIMA U VLISSINGENU
piše: Božica Jelušić
Vlissingen/ Početkom prosinca grad je osvanuo u rijetkom, brzotopivom snijegu. Rastrgane krpe ostale su uz obalu: Ribareva žena drži na prsima bijeli plaštron,a vitez de Ruyters ogrnuo se moher-šalom, kao za tajni ljubavni sastanak. More je apsolutno predivno, no vjetar brije kao po zapovijedi, u oštrim naletima. Tanka kozica u podočnjaku puca mi od studeni, brideci poput zareza nožem.
Gledam u vodu, nalik na uzbibana leđa mitske nemani, koja se…
piše: Božica Jelušić
Kao i ljudi, mjesta imaju svoju energiju, magnetizam, neodoljivost. Budim se u Vlissingenu. Pogled na kuću preko puta, boje crne čokolade. Vec tri godine tu je isti laneni zastor s naslikanim pticama. Jedne slijeću, druge se uzdižu, treće postrance, nakrivljena vrata, motre prolaznike u kaputima, salovima, kapama. Dolazi zima, modrilom opuhuje okna. Zastor se već tri godine ne pomiče ni milimetra.
Živi li ovdje itko? Da iznajmim sobu, možda, promijenim zastor, pustim ptice odletjeti? Da obiljezim teritorij nekom gestom i akcijom, pothvatom, ili da po navici pustim da me vjetar kao list ponese iznad gradskih krovova, i preda moru, velikoj kolijevci u kojoj se Život i smrt sastaju kao dvije ruke u zagrljaju ……
