piše: Ljerka Varga
Kada je zapuhao prvi proljetni lahor, neki se ugodni mirisi odmorene zemlje pomiješaše s njim.
Bio je to miris livade, miris polja, miris mahovina I prerađenog lišća grmova, šumskih proplanaka I šume. Bio je to i miris zadnjih ostataka snijega na rubovima šume.
Pomislih, kako proljeće nije daleko i kako izviruje tamo na livadi bojama zvončića, šafrana i jaglaca, a one bijele treperave glavice, kao da mašu oblacima , suncu i pticama.
Potražih proljeće.
Još su jutrom livade i polja bili bijeli do mraza, Ali kako je odmicao Dan, nestajali su njegovi kristali. Sunce Kao da se spustilo niže nad ravnicu i donosilo toplinu. Tada ugledah prve visibabe, prve šafrane i jaglace.
Eto, proljeće je tu negdje. Još se doduše dulje zadržava negdje u dubini šume na listovima bršljana i u grmovima imele, ali se onda polako i stidljivo približi rubu šume, pa zajedno sa sučevim zrakama prošvrlja livadama, poljima, grmovima i pokloni lahoru koji još putuje sa sjevercem, prve mirise.
Da, tu je negdje proljeće. Negdje u prvim hrabrim cvjetićima, u pjesmama prvih proljetnih pjevača. Ciciban, cicisram, proljeće će izaći. Skini gunj, svuci gunj, javlja se trnjak žbun.
Da tu je negdje proljeće.
Mahnulo mi je bijelom laticom visibabe, Lila čaškom šafrana i glavicom žutog jaglaca, mirisom kojega mi je poklonio prvi proljetni lahor.