događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Tonka Kahlik
U ono vrijeme mog djetinjstva, moje mladosti snjegovi bi prekrili njive, bašče, dvorišta, cijelo selo zaogrnuli bjelinom. Svakog bi jutra otata ili tata već u zoru lopatom razgrnuli staze kroz dvorište do svinjaka, kokošinjca, štale i gumna.
Zrak je bio ladan, leden i nikome se nije izlazilo iz tople kuhinje koja je mirisala na kuhano mlijeko i kukuruzne žgance, a peć stara zidana sa bankom iznad pećnice veselo je pucketala svoju vatrenu pjesmu.…
tekst: Slavica Jurčić
foto: Željko Stipetić
Brezovica/ Ove godine u božićno vrijeme moj prijatelj Antun Toni Đurek kao i prijašnjih godina poziva sve dobre ljude na akciju prikupljanja darova djeci u Brezovici.
Prošle godine sam s njim posjetila djecu po prvi puta, a on je kod djece dolazio 20 godina.
Od ove godine je gospodin Đurek u zasluženoj mirovini, mislio je da neće više moći organizirati posjet djeci.…
Iz naše arhive/ objavljeno 24.09.2015.
A Jadranka je ubacivala novac u tu škrabicu, nekad manje, nekad više, ni ne sluteći…
Piše: Antun Vidić
Zime su u mojoj obitelji bile osobito teške. Tada bih najviše osjetio koliko je teško biti siromašan.
Kada padne snijeg i kada se svi zatvorimo u kuću češće sam znao vidjeti prazan hladnjak i police gdje bi trebala doći hrana …
Danas, kada sam odrastao, često mi dođe sjećanje na te dane. Iz tog razloga, htio bih ispričati jednu priču iz vremena kada sam imao 12 godina.…
piše: Kitana Žižić
Jednom mi je svekrva moje kćerke ispričala zanimljiv razgovor, koji se odvijao jednog od prvih dana zaposlenja njenog brata. Taj mladi doktor nemalo se iznenadio, kad ga je vidno stariji kolega upitao:
„ A čime se mislite baviti kad odete u mirovinu?“
„ U mirovinu? Pa tek sam se zaposlio!“
„Da, da. Sad je pravo vrijeme da o tome razmišljate. Poslije možda bude kasno.“…
piše: Slavica Jurčić
Ovih dana sam u mislima ali i susretima s prijateljima razgovarala o jednom GRADU.
U tome gradu su živjeli ljudi koji su 90-ih godina prošlog stoljeća postali dio naše obitelji.
Moj prvi susret s njima je bio na vjenčanju njihovog sina i moje sestrične. Njihova ljubav bi trebala imati svoju priču.…
tekst: Marko Jareb
Novinar Jasenko sjedi za svojim radnim stolom i piše svoj novi komentar za sutrašnje novine. Kad ga je završio otišao je u poštu i poslao ga u redakciju. Komentar ima sljedeći sadržaj:
„Ispred sebe imam prazan bijeli papir formata A4. Što na njemu napisati da ga ispunim s obje strane? Ne znam ni sam? Počnem razmišljati o čemu pisati, ali mi je teško izmišljati likove, a da pišem o svemu s istinskim likovima, to isto ne bi bila prava stvar. Za nešto pisati ipak se treba koncentrirati i imati neki mir. …
piše: Slavica Jurčić
“Žena treba znati kuhati i vesti, za nju nije knjiga nego motika.”
Te sam riječi kao mala često slušala, ali nisam ih baš upijala nego sam radije čitala, a i pisala.
Riječ po riječ, slovo po slovo i evo me tu gdje jesam.
Drago mi je kada mi uz smiješak dobace: “Čitala sam te!” Moje srce je ponosno kad me čitaju.…
tekst: Nataša Pecić-Janković
Posljednjeg dana godišnjeg odmora obično zbrajamo i oduzimamo sve ono sto smo i koliko prosli. Tako i ja sjedim uz prvu jutarnju kavu na terasi svoje rodne kuće u Slavoniji. Ne zelim propustiti ni trenutak izlaska ranojesenskog sunca. Preplavile su me emocije.
Obišla sam puno i malo. Od Slavonskog moga Broda do Soljana na istoku, preko Cerne, Vinkovaca, Andrijaševaca, Šiškovaca…
Sva ta mala, pitoma, ušorena sela na istoku Lijepe naše. Prekrasna…
tekst: Štefica Vanjek
Jesen je, i ja je volim jer nosi bogatstvo boja i plodova, ali nosi i probleme. Evo, neki dan u kuću mi je ušao miš i napravio pomutnju i uzbunu. Jadni miševi, bubamare i smrdljivi martini osjećaju da se bliži zima pa traže sklonište u tople prostore.
Nemam pojma kroz koju se rupu miš provukao jer je moj muž bio vrijedan pa je prije par godina stavio zaštitne mrežice na sve otvore rekavši kako nam neće kojekakva gamad šetati po kući. Nije baš ni mali, ni lukav kao smrdljivi martin koji čeka na štoku…
Iz naše arhive/ objavljeno 13.02.2014.
tekst i foto: Marija Kukić
Na rubu puta, prekriven travom, cvijećem i ostalim biljnim svijetom čamio je u samoći jedan posve običan kamen. Neugledan, neprimjećen, osamljen. Reći ćete: „Kamen k’o kamen.“
Ali ovaj ovdje ipak je bio nešto drugačiji. Često je razmišljao o svom životu.
U njegovu životu nije se uglavnom ništa događalo. Uobičajeni dani i noći. Ptice, pčele, mravi, skakavci, …