tekst: Štefica Vanjek
Toplinski val udario od jutra. Ni spavati mi nije dao noćas mada su svi otvori na kući širom otvoreni.
Rano ustajem baš kao i kad sam išla na posao. Moram skuhati prije nego nastane totalna žega jer mojoj boljoj polovici smeta kuhanje po vrućini. Svaki dan slušam gunđanje: “Zar se moralo baš to kuhati? Zar se mora grijati kuhinja svaki dan?” Ne zna on da se ni meni ne da svaki dan znojiti kraj peći, samo ne znam što bismo jeli, jer za ketering baš i nemamo primanja.
Pregledavam internet svakodnevno ne bi li našla u moru ponuda tableta za ovo i ono, možda i neke da ne moram kuhati, davno su najavili stručnjaci da će nam hrana biti tablete. Dojadilo mi je slušati cijelu godinu gunđanje, ljeti da je vruće, zimi guši para, proljeće i jesen guše mirisi pa uz brdo svakojakih tableta što muž pije, najbolje da mu tutnem i hranu, i ja mirna,“vuk sit i koze na broju“.
Veselila sam se kako ću kad odem u mirovinu spavati do kad hoću ali ne da priroda kako ja hoću, nego kako ona hoće. Sve do ove godine nije bila potrebna klima, bilo je ugodno u kući. Bili smo zabarikadirani od jutra do mraka, pa ugodno kao da je uključena klima. Bome, sada ozbiljno razmišljam o klimi, a onda me opet strese kad se sjetim da to ždere struju čiji su mi računi i bez klime nenormalno visoki iako sam aparate svela na čisti minimum
Ima ova vrućina i prednost, a ta je da se rublje osuši još u košari jer ne stigneš tako brzo vješati kako se brzo suši. Slušam na vjestima o zabrani sušenja rublja u nekim dalmatinskim gradovima po starinski, na ulici, i nekim gradovima u unutrašnjosti na balkonima stanova. Nastala je cijela pobuna stanovnika koji nemaju gdje drugdje robu sušiti pa traže da im država nabavi sušilice. Vidjet će to na „nigdarjevo“ kao i puno toga do sada obećanog.
Vidjela sam u Berlinu kako je to riješeno ljudski. Svaki blok stanova ima svoje zatvoreno park dvorište i igralište, na dvorištu postavljene sprave za igru djece i stupove sa štrikom za sušiti rublje. Oni sa viših katova rublje suše na sušilicama na balkonu tako da se rublje ne vidi.
Bila sam ja gost mnogih gradova uz more i moram priznati da mi je bilo simpatično gledati robu u starim jezgrama gradova onako obješenu ponad glava poprijeko ulice. Nikad ti nije bilo dosadno pogledati gore. Svašta se tu moglo vidjeti, od starinskih mudanti do modernih tangi u svim mogućim bojama, o brojevima da ne govorim. A tek grudnjaci, mora da su muški zamišljali zgodne mačke s velikim poprsjem. O lancunima bi se dalo raspravljati.
Bila sam jednom u gostima u Kaštel Sućurcu pa sam prošetala „Getom“. Ma, Bože mili, nikad nešto autentičnije nisam vidjela. Tamo su kuće građene doslovce kako se tko sjetio ili je imao novaca pa su neke ulice toliko uske da se jedva mimoiđu dva čovjeka. Da bi bili na zraku stanovnici doslovce sjede na ulici. Pitam se gdje onda da suše robu ako ne na ulici?
Mislim si kako sam ja u velikoj prednosti što imam svoje dvorište pa me bar za robu neće moći dohvatiti kazna. Za ambroziju već nisam sigurna jer mi je HŽ nesmiljeno svake godine sije po dvorištu. Oni ne plaćaju kaznu, a mene da strefi artritis pa ne mogu pokositi, brzo bi me našao komunalni redar.
Znam ja da će vlast doskočiti brzo mojoj komociji što mogu robu sušiti gdje hoću i koliko hoću, jer imam visoku živicu pa ni susjed ne može brojati i ogledati moje gaće i grudnjake.
Porez na nekretnine već je u pripremi. Znam da ću poželjeti robu sušiti na ulici pa makar i po cijenu kazne!