tekst i foto: Marija Matijašević
Jutro je, na željezničkoj postaji Popovača, primjeti ga on, leži na jednom grmu i čeka vlak, ili prema Slavonskom Brodu ili prema Zagrebu, možda i dalje, ne zna se.
Pipne ga, ne miče se, ili vrlo malo. I ostavi ga. Na svom putu u Zagreb, samo razmišlja o njemu, leptiru. Hoće li ga čekati ili nestati?
Kada se vratio, u podne, bio je još tu. Tko zna koliko je ispratio vlakova, i nije se ukrcao, nije imao snage. Uzme ga u ruku i ponesemo ga doma. Spravimo mu slatki napitak i vode, no malo je još davao života od sebe.
Zove se “Japanski hrastov prelac” širok 16 cm. Iznenađujuće velik. I prelijep. Fascinantan.
Metnemo ga na prozor, i danas je tu. Žao mi ga, ali svako jutro, pogled na njega, uljepšava mi dan.
Još se uvijek nadam da će ozdraviti. I odletjeti u hrastovu šumu u blizini.