Ruža Zubac-Ištuk
Pjesmo, vodiljo do oka božje milosti, ispunjenje psalma,
prva trubo nebeskih orkestara,
sveta pisaljko među prstima života pisara,
govori i ukori sunce što istom snagom
i istom dobrotom grije lutalicu, roba i političkog snoba.
Pjesmo, suzo moja i suzo anđela čuvara,
porodiljo nemira i snova,
zaklinjem te životom djeteta na vjetrometini svijeta,
mrtvim krvotokom ispod rubine i svile,
tjeskobom soneta, snagom madrigala
da umijećem neimara opereš stid s lica
željnih života, uspjeha i rada zbor tuđega nerada.
Pjesmo, ljubavi božja bez slave i imanja,
udijeli poljubac bola i čašu očaja
eliti bez znanja, morala i nužnog pokajanja.
Molim te u milosti svojoj
što prije vodi pred božje lice okorjele lažljivce,
ubojice mladenačkih snova, sijače nepravde
i robova besplatnoga rada, pastire bez stada.
Ako se oglušiš na moj Očenaš,
kunem ti se Bogom razbit ću ti rime,
iščupati pjesnika iz svakoga stiha,
pred noge baciti žrtveno janje – svoje postojanje
da mladi postanu svjetlonoše na ognjištu svome,
da im se ljubav ne spotakne na tuđemu pragu
daleko od blagoslova doma svoga.
10. travnja 2017.