FOTOGRAFIJE

Čekajući ga, promatrala je zadnje zelene vlati trave, kristalno bistru vodu, tirkizno-plavo nebo, oblačiće iza kojih se skriva zubato sunce, i puno, puno drveća koje se zrcali u jezeru pitajući: “Tko nam je odjenuo ovu neobičnu odjeću? I u ovom jednoličnom ruhu izgledamo prelijepo i divimo se svom odrazu u zrcalu bistre vode.”

A je li ona dočekala svog dragog? Mi to ne znamo!Možda će on doći nekako s proljeća kada se priroda probudi, a s njom se opet rasplamsa i – ljubav?

“Tko je jednom bio u toj našoj drevnoj šumi (…) taj je ne može nikada zaboraviti. Tu se dižu velebni hrastovi sa sivkastom korom, izrovanim ravnim brazdama (…) orijaši snagom, prkose buri i munji. (…) Slavonac ljubi tu svoju hrastovu šumu nada sve, on je u njoj kao u svojoj kući…” (J. Kozarac- Slavonska šuma)

A kada jesen doskakuće na krilima vjetra, u paleti boja, na sagu šuštavog lišća, u crtovlju najrazličijih zvukova, onda kažemo:  “Ona je tu!”

U sjeni hrasta ili nekog drugog drveta, na tvrdoj sjedalici kamena, na šumskom  proplanku obasjanom posljednjim zrakama Sunca, opet ponavljamo: “Ona je tu! U sjeni hrasta! Ona, jesen je tu!”